Kamo ide svjetski nogomet? Sve češće se u nogometnom poslovanju koristi pojam – "timeshare". Sve je više milijardera ili investicijskih grupa diljem svijeta, koji u svom portfelju imaju nekoliko nogometnih klubova. O aktualnom nogometnom financijskom ekosustavu ovih se dana bavila španjolska Marca.
Nema sumnje da pojavnost nogometnog timeshare-a predstavlja i stvarnu prijetnju integritetu UEFA-inih klupskih natjecanja. Izvjesno je da ćemo sve učestalije svjedočiti sučeljavanju klubova, koji dolaze iz iste "štale". Iako UEFA formalno zabranjuje takve utakmice, godine 2018. svjedočili smo susretu Europske lige, kada su na terenu bile dvije momčadi u vlasništvu Red Bulla: Salzburg i Leipzig. Većinski vlasnik spomenutog brenda, nedavno preminuli Dietrich Mateschitz, tada je vješto zaobišao prepreke UEFA-ine regulative.
Osim, na terenu nogometni timeshare se očituje i kroz transfere, odnosno posudbe igrača između "bratskih klubova". Problem ukrupnjavanja nogometnog biznisa postaje sve raširenija pojava. Danas već postoji mnoštvo galaksija u nogometnom svemiru. Najveća je City Football Group s 11 klubova.
Premda je u Manchesteru imao uvijek više navijača od konkurentskog Uniteda, City je u kontekstu engleskog nogometa bio gotovo irelevantan klub. U povijesti, koja počinje 1880. Manchester City je do 2008. kada u vlasničku strukturu kluba ulazi Abu Dhabi United Group, osvojio svega dvije titule (1937. i 1968.). U očima vlastitih navijača Manchester City je gotovo posve izgubio nekadašnji identitet, ali je u međuvremenu osvojio šest titula Premierlige i postao značajan klub u europskim razmjerima.
A sve pod kišobranom kapitala iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i novoosnovanog nogometnog brenda City Football Group, kojim predsjedava Mansour bin Zayed Al Nahyan, zamjenik premijera i član vladajuće obitelji svoje zemlje. No, valja primijetiti da se u vlasničkoj strukturi kluba pojavljuju i investitori iz Kine i SAD-a. Sveukupno, City Group u vlasništvu ima 11 klubova, u 11 država, na pet kontinenata. To su Manchester City, New York City, Montevideo City Torque, Troyes, Girona, Lommel, Mumbai City, Yokohama Marinos, Sichuan Jiuniu (Kina), Melbourne City i Palermo, te bolivijski Bolivar kao klub-partner.
Austrijski Red Bull nudi ponešto drugačiju priču. Vodeći brend energetskih pića milijune eura dobiti reinvestirao je kroz sport. Paralelno s nogometom Red Bull je ulagao i u ekstremne sportove (BMX, skijanje, letenje...), Formulu 1 (konstruktorski prvak 2010., 2011., 2012., 2013. i 2022., te vozači – Vettel 2010. 2011., 2012. i 2013. i Verstappen 2021. i 2022.).
Godine 2005. Red Bull je kupio austrijski klub SV Austria Salzburg i preimenovao ga u Red Bull Salzburg. A 2009. osvojili su jackpot kupnjom SSV Markranstadta iz Leipziga, koji je bio u petom rangu njemačkog nogometa, te ga preimenovali u RB Leipzig. Već 2017. su bili u Bundesligi i od tada su pet puta igrali u Ligi prvaka. Oni su "javni neprijatelj broj jedan" u njemačkom nogometu, ali projekt im funkcionira. U međuvremenu su preuzeli vlasničku kontrolu nad njujorškim MetroStarsom transformirajući ga u New York Red Bulls, a 2007. su zakoračili i na brazilsko tlo, kupivši klub Bragança Paulista, koji se danas zove – Red Bull Bragantino.
Investicijska grupa 777 Partners iz SAD-a specijalizirana je za sektore kao što su osiguranje, zrakoplovstvo, mediji i zabava. Predstavljaju se kao "alternativna investicijska platforma koja pomaže hrabrim poduzetnicima da pretvore vizije u trajnu vrijednost."
Nogometni prodor ovog sjevernoameričkog holdinga poprilično je bjesomučan. I ne vidi mu se kraj. Zapečatili su kupnju dijela Herthe Berlin (još nije potvrđeno iako je bivši vlasnik izjavio da je prodao klub) i čini se da nemaju limit. U razdoblju od svega dvije godine "iskrcali" su ogromna sredstva u Brazilu, Belgiji ili Italiji, kupujući klubove s nogometnom tradicijom. Ali, uvijek po "bag cijenama", iskoristivši loš financijski trenutak koji su klubovi proživljavali. U njihovom su portfelju Genova, Standard Liege, Red Star (Pariz), Vasco de Gama (Rio de Janeiro), a manjinski su vlasnici i Seville.
Osim brojnih skupina ulagača, u nogometnom se biznisu pojavljuju i pojedinci. Malo je onih kojima ime Chien Lee zvuči poznato. No, ovaj američki poduzetnik kineskog podrijetla, koji je kapital stekao u industriji nekretnina i ugostiteljstvu, vlasnik je čak sedam europskih klubova: Barnsley (Engleska), Thun (Švicarska), Ostende (Belgija), Nica (Francuska), Esbjerg (Danska), Den Bosch (Nizozemska) i Kaiserslautern (Njemačka). Nijedan od spomenutih klubova trenutačno nema veliki utjecaj u domicilnim natjecanjima, ali to gospodina Leeja očigledno na uzbuđuje previše.
Razni magnati i šeici svojim ulagačkim kapitalom ponajprije ciljaju englesku Premierligu. Shodno tomu, činjenično je stanje da svega tri kluba (od 20) u najprestižnijoj ligi svijeta kontroliraju Britanci. Indikativan je primjer tajlandskog milijardera po imenu Vichai Srivaddhanaprabha. On je 2010. kupio Leicester City, a 2016. ostvario jedan od najvećih podviga u povijesti nogometnog sporta, osvojivši Premierligu (iako je po visini proračuna bio tek 17. klub). Dvije godine kasnije Vichai Srivaddhanaprabha je poginuo u helikopterskoj nesreći, ali "show must go on". Priču nastavlja njegov sin Aiyawatta...
POGLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘
"Oni ne igraju nogomet, potrošili su veliki novac i 2-3 godine radili uzaludan posao." Tim je riječima Ilija Lončarević u podcastu ‘VAR soba‘ komentirao situaciju u kojoj se Osijek trenutno nalazi. Hoće li slavonski klub zadržati mjesto koje vodi u Europu? Hoće li odnos između Darija Šimića i Ante Čačića narušiti odnose u svlačionici? Je li Hajduk izašao iz krize? Kako će se rasplesti borba za opstanak? Odgovore na ta i druga pitanja potražite u novom izdanju podcasta ‘VAR soba‘: