Na stadionu Slobode zadnji puta smo bili 1988. godine kada je Sloboda s 3:1 “tukla” Hajduka i od tada do jučer gotovo se ništa, osim savršenog travnjaka i pokoje antene više na reflektorima i nekoliko stambenih zgrada, nije promijenilo.
Tušanj je mjesto na kojem se pisala povijest nogometa u tom dijelu Bosne i Hercegovine, a duh Meškovića, Hatunića, Verlaševića, Šećerbegovića i ostalih velikana Slobode i dalje se osjeti u svakom kutu ovog kultnog mjesta. Nikad u dugoj povijesti u Tuzlu nije stigla niti jedna važnija “kanta”, a čak 8 puta Sloboda je igrala finale Kupa. Igrali su Crveno-crni i dva puta u tadašnjem Intertoto kupu (oba puta prošli prvo kolo). Sloboda je proživljava veliku krizu 2012. godine kada je igrala “drugi razred” BiH nogometa, no trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević u sezoni 2013./2014. vraća ih u Premijer ligu, koju su sada, na žalost, nakon 12 sezona ponovo napustili.
Da je bar Ćiro uz vas...
Zašto nam je bio zanimljiv meč Slobode i Željezničara? Susret je to koji je nosio puno “štihova”, spas Slobode od ispadanja (iako nije ovisila sama o sebi), Želji je pobjeda nosila Europu, a hrvatskom stručnjaku na klupi Slobode, bivšem hrvatskom reprezentativcu Danijelu Pranjiću, satisfakciju spasa jednog kultnog BiH-kluba.
Doći do Tuzle nije problem, no prometnice u ovom dijelu Bosne su sve samo ne sigurne za vožnju, ali nekako smo uspjeli…
- Hrvatski mediji na Tušnju uvijek su dobro došli i jako nam je drago da ćete vidjeti pun stadion, lijepu atmosferu i nadam se uspjeh Slobode - rekao nam je večer prije utakmice predsjednik tuzlanskog kluba Elmir Šećerbegović (sin legendarnog igrača Dževada Šećerbegovića). Pričao je “mlađi” Šećerbegović o velikim naslijeđenim dugovima kluba, sjajnoj školi nogometa (više od 500 djece), Fukarama, ali i o budućnosti kluba.
- Ne razmišljam da ćemo ispasti, no nije sve u našim nogama i rukama. Vjerujem da je Pranjić učinio sve da odigramo dobru utakmicu i da ostanemo u ligi, no ako se i dogodi najgori scenariji, nogomet će se igrati i dalje u Tuzli i na ovom stadionu. Pranjić i njegov stožer učinili su puno u ova dva mjeseca, ali rok je prekratak da se mogu odmah tražiti rezultati, vidjet ćemo nakon utakmice što će biti dalje. Moja je želja da Danijel nastavi započeti posao u ovom klubu, a to je selektiranje momčadi, čišćenje kadra, pripreme i na koncu rezultat - zaključio je Šećerbegović, koji je dobar dio subote proveo sam na klupi za rezervne igrače, kao da je slutio onaj najgori scenarij.
Večer i noć bili su popunjeni neizostavnim bosanskim ćevapima, Tuzlanskim pilsnerom i spoznajom koliko je Sloboda velik klub:
- Sloboda je meni sve, cijeli život sam uz taj klub i BiH reprezentaciju. Proputovao sam cijelu bivšu državu sa Slobodom i ne razmišljam da ćemo ispasti - rekao je konobar u jednom tuzlanskom hotelu, gledajući u Pranjića kao ikonu:
- Šefe, bilo bi dobro da je Ćiro sutra uz vas, iako znam da ste odlično pripremili momčad, ujedinili ste sve navijače, koji u vama vide tu slamčicu spasa. Ne razmišljam da ćemo ispasti, ali ako se to i dogodi ja vas preklinjem da ostanete i ovaj klub dovede na puno veće grane od današnjih. Šefe, vi to možete - rekao je uljudni konobar, kojem se nakon fotografije “zakoprcala” suza u oku….
Idućeg jutra uvjerili smo se koliko su, jučer Ćiro i danas Pranjić, obožavani. Ćirino djelo i danas se prepričava u svakoj čaršiji, dok je Pranjić u samo dva mjeseca stekao kultni status.
- Šefe, sretno danas, samo Sloboda i nitko više - dobacivali su brojni navijači Slobode. Niti jedne pogrdne riječi ili, ne daj Bože, provokacije, nije doživio Pranjić u dva dana koliko smo pratili svaki njegov korak.
- Zavolio sam ovaj grad, koji živi za Slobodu. Stalo mi je do kluba, iako mi nije lako. Ne opravdavam se ako danas izgubimo i ispadnemo, to nije moj stil. Ja znam da smo Stipe, Šljivo, ja i svi moji pomoćnici, odradili odličan posao. Digli smo momčad, no hoće li to biti dovoljno - vidjet ćemo. Nema straha, ja sam i kao igrač volio biti taj koji postavlja zadaće i tako želim da izgleda svaka moja momčad - rekao je dva sata prije početka utakmice Danijel Pranjić.
Pratili smo kako se ulazi na stadion i ostali smo iznenađeni. Nema skidanja obuće, pretresa, vađenja remena, otvaranja torbi. Gotovo 80% stadiona u jednoj je ruci imalo kišobran, a u drugoj čašu pilsnera. Nema krivih pogleda, samo Sloboda...
Tušanj je bio pun kao čep, prolazi između sektora bili su zakrčeni, nije stala gotovo niti šibica. Fukare na jednoj strani, Manijaci preko puta na drugoj. Kolorit utakmice dostojan puno većih klubova od Slobode. Odmah na staru utakmice u 7. minuti sjajni Brazilac Santos utišao je Tušanj, a pogodio je i u 51. minuti za, ispostavilo se, nedostižno vodstvo. Kolege s BiH radija više su osluškivale što se događa na drugim stadionima, nego što su pratili Slobodu, ali sve je bilo uzalud. Svi konkurenti za ispadanje su uspjeli, gle čuda, pobijediti, no Sloboda nije i iduće sezone igrat će u Prvoj ligi BiH. Utješni pogodak Jusića u 87. samo je dao onu iskru, ali ipak vatra se nije upalila…
Uprava, napolje
Dugo nakon utakmice prvotimci Slobode tražili su pogledom svoje najmilije jer nije bilo lako. Fukare su skandiranjem tražili skidanje dresova, publika razočarana. Puno balkanskog vokabulara bilo je usmjereno ka svečanoj loži, a ono što je vrlo zanimljivo, prema Pranjiću i njegovom stožeru nije upućena niti jedna ružna riječ.
“Uprava, napolje” i tako dugo, dugo u toplu tuzlansku večer.
Sat nakon utakmice pojavio se i Pranjić. Nikada ga nismo vidjeli sa suzom u očima, sada jesmo:
- To je nogomet i zato ga svi tako prokleto volimo. Nije lako, ali moramo svi dalje. Sloboda je iznad svih nas, klub je bitan. Vidjet ćemo što će se zbivati dalje. Hvala što ste došli - zaključio je Pranjić.
Dan poslije Šećerbegović je dao “cipelu” cijelom katu. Svoj mandat dao je Skupštini na raspolaganje, a o sudbini Pranjića, Šljive i Dajakovića više će se znati danas, sutra...