Valdas Dambrauskas okupirao je naslovnice kada je drugog dana studenog preuzeo klupu Hajduka, a za vrijeme desetomjesečnog boravka u Velikoj Gorici 2020. godine, zbog fanatične posvećenosti nogometu i velike ljubavi prema knjigama i čitanju, zaradio je nadimak "litavski Đalma Marković". Za mlađu publiku možda i nejasna usporedba, pa smo tim tragom krenuli na jedno od redovnih druženja u prijestolnici Turopolja, a zadana nogometna tema je bio baš osebujni hrvatski nogometni strateg Ivan Đalma Marković, koji je umro prije 15 godina, 15. studenog 2006.
Za stolom je stalna komentatorska postava, zovu nas ovdje i "četiri amigosa", a čine je trenutačno najpriznatija imena lokalnog turopoljskog sportskog novinarstva - Mato Paviša i Vitomir Štuban (uz Davida Jolića i Igora Đurana dobili su i službene nagrade Grada za promicanje turopoljskog nogometa i sporta), kapetan velikogoričkog Radnika iz prvoligaških dana 90-ih godina prošlog stoljeća - Dubravko Hrkovac, te "dežurni zapisničar" iz centrale Sportskih novosti u Zagrebu.
Temu i okupljanje ovoga puta je inicirao Hrkovac, kojeg je Đalma trenirao pet godina u tri kluba, ostavivši neizbrisiv trag na njegovo sjećanje, ali i mnoge životne stavove.
- Evo, prošlo je 15 godina od Đalmine smrti, a kako sam na internetu našao vrlo malo tekstova o njemu, želio bih napraviti podsjećanje i zahvalu tom sjajnom čovjeku i treneru, tako da sačuvamo sjećanje na njega i njegov osebujni način rada. Prije svega zbog mlađih generacija, koje se informiraju samo na internetu i ako te na njemu nema, kao da ne postojiš - počeo je Hrkovac i odmah naglasio:
- Ovo će sigurno biti zanimljivo i mnogim trenerima i onima koji će to tek postati. Danas je sve više onih koji rano prekidaju karijere i okreću se trenerskom poslu, moderna analitika i statistika omogućava im da sve nauče na laptopima, ali to što oni tamo vide, Đalma je imao u glavi! On je bio doktor nogometa, daleko ispred svog vremena, analitičar, taktičar, inovator, psiholog. Da je radio u Adidasu ili Pumi obogatio bi se bio samo na pripremi kopački za utakmicu, a on je radio u omladinskoj školi Dinama za tadašnje dvije profesorske plaće. Dok se danas jednim klikom na You Tubeu dođe do treninga Barcelone ili Reala, on je morao otići u Italiju, da bi pogledao trening Milana i Juventusa, a onda se vratio u Zagreb s novim otkrićima i vježbama. Znam da je Ćiri Blaževiću kada je iz Rijeke odlazio u Švicarsku dao na papiru 200 situacija s treninga koje treba uvježbavati, a pokraj njegovog kreveta uvijek su bili bilježnica i olovka. Noću bi se budio i zapisivao nove ideje da ih ne zaboravi, a govorio je četiri svjetska jezika, engleski, njemački, francuski i talijanski. Bio je i prvi izbornik omladinske reprezentacije Hrvatske, a odgojio je generaciju Dinama koja je 1982. postala prvak Jugoslavije s Ćirom na klupi.
Svi kojima nogomet nešto znači, znali su za tu njegovu sobu koja je zapravo bila biblioteka?
- Nisu to bili samo nogometni naslovi, bilo je tu knjiga sa svih životnih područja, a posebno je obožavao grčke filozofe Sokrata i Platona. Za Sokrata je tvrdio da je izrekao najveću misao u povijesti čovječanstva, a to je - znam da ništa ne znam! I njemu se znalo dogoditi da poslije dva sata treninga dođe i kaže "pa ja više ne znam što smo i kako radili, morat ćemo ponovno". Kad nešto ne bi išlo kako je zamislio, znao bi podići ruke i uzviknuti "samo je Isus Krist imao veće muke od mene". Nisam siguran što je s njegovom bibliotekom, navodno je najprije bila kod Josipa Kužea, pa kod njegovog sina, a dio je preuzeo Ferdo Milin. U svakom slučaju, to je građa velike vrijednosti i mnoge Đalmine ideje i misli trebale bi se izučavati na nogometnim akademijama, kao što sam siguran da na njima nema pola stvari koje su se od njega mogle naučiti. Pandan i veliki prijatelj bio mu je Splićanin Ante Biće Mladinić, također trenerski genij, rođen 1929.
S obzirom da je Marković, inače rođen u Senju 1928. godine, imao skromnu igračku karijeru, a trener postao od svoje 33. godine, počevši 1961. u zagrebačkom Metalcu (danas Kustošija), putovi su vam se sreli 25 godina kasnije, kada je on bio već etablirano ime, pogotovo u omladinskoj školi Dinama gdje je trenirao i učio životu mnoga kasnije slavna imena poput Čerčeka, Stinčića, Zajeca, Zlatka Kranjčara, Mlinarića, Bobana, Prosinečkog...
- Ja sam u Dinamo došao sa 13 godina iz Novog Čiča pokraj Velike Gorice i moja generacija bili su Boban, Prosinečki, Komljenović, Damir Biškup... Prvi trener bio mi je Rudi Cvek, a onda je došao Đalma. Kroz karijeru su me vodili i Čedo Jovićević, Srebrić, Belin, Lončarević, Škorić, Šušak, Kuže, Kranjčar, Rora, Bazić i Bonačić, ali daleko najbolji od svih bio je Đalma Marković. Fascinirao me kroz cijelu karijeru, trenirao me još u Radniku i zaprešićkom Inkeru, ali tih dvije i pol godine u Dinamu s njim pamtim i 35 godina kasnije kao da je jučer bilo - otkriva danas 53-godišnji Hrkovac.
Sada možemo prijeći i na konkretne primjere iz teorije i prakse, koji vrijede i aktualni su i danas.
- Ne znam uopće otkud početi i imam dojam da bih dva dana o tome mogao pričati. Recimo o evoluciji nogometa. Što se promijenilo u ovih 150 godina otkako je izmišljena ova igra? Promijenile su se tehničke stvari kao bolji tereni, lakše lopte i oprema, te neka pravila igre, ali ostali su isti prostor i vrijeme, koji čine stvarnost po Einsteinovoj teoriji. Ipak, u igri se prostor suzio, igra se plića formacija, a lopta ide brže. Đalma je skovao uzrečicu "duplo daje, tko brzo daje", kao i onu "čim možeš odmah na krilo", a popularno je bilo i "tri puta po boku u što kraćem roku" ili "prvi igrač loptu vodi, drugi mantinela, a treći prostorna parcela". Svoj šesnaesterac zvao je "zona vatre" i tu nije dopuštao štopanje lopte, sve se moralo odigravati otprve, pa makar izbiti loptu na tribine, dok je prostor od peterca do vrha suparničkog šesnaesterca nazivao "zona golova". Već tada je izračunavao da 80 do 85 posto golova pada iz te zone, a današnja popularna podjela terena na tri trećine za njega je imala značenje da se ne smije driblati i solirati do treće trećine (faza obrane, pripreme i napada, primi loptu - daj loptu, to je zapravo nogomet). Igra do dva dodira, kretanje bez lopte, ulasci iz drugog plana, maksimalno poštivanje momčadske taktike, to su današnji ključni detalji u igri na kojima je on već tada neumorno inzistirao. Vezne igrače je cijenio po tome kada kreću u povratnu trku, a to moraju napraviti čim vide da će napadačka akcija propasti. To je ono poznato "čitanje igre", a bez premca je o tome najbolji bio Zvonimir Boban.
Je li Đalma Marković imao nekog trenerskog uzora, iako se zna da je znanje crpio iz svih tada mogućih i dostupnih izvora?
- Mađar Marton Bukovi, koji je vodio Građanski i Dinamo bio je njegova velika inspiracija, ali i Ajaxova škola nogometa. Posebno je volio i termin "dunavska škola nogometa" u kojeg je smještao Beč, Peštu i Prag. Ipak, Mađari su za njega bili broj jedan, te su tehničkom igrom i kratkim dodavanjima ostavili i presudan utjecaj na hrvatski nogomet do današnjeg dana. Za slavnu generaciju zvanu "laka konjica" bio je iznimno vezan još od 1953. i pobjede na Wembleyu 6:3. Nitko prije izvan Otoka nije dobio Engleze u Londonu, a kada su oni taj poraz nazvali "lošim danom", Mađari su ih pozvali na svoj NEP i pred više od 100.000 gledatelja pobijedili 7:1. Nikad nije mogao prežaliti što nisu bili svjetski prvaci 1954. u Švicarskoj. Po njemu, a i po mnogima, nikad u povijesti Svjetskih prvenstava jedna toliko nadmoćna reprezentacija kao što je tada bila Mađarska (Puskas, Bozsik, Kocsis, Czibor...) nije ostala bez naslova prvaka. Tada su u skupini svladali SR Njemačku 8:3, a u finalu od nje izgubili 2:3 nakon vodstva 2:0 do 8. minute. Imao je Đalma objašnjenje i zašto...
Idemo ga čuti naravno...
- Zbog kiše i kopački! Nijemci su predosjetili kišu i izašli u kopačkama s debelim kramponima, dok su Mađari imali tanke i mnogo više su se klizali po terenu, te stalno padali. Zato je priprema kopački za njega uvijek imala posebnu važnost, kao i brojni drugi rituali na treninzima, u svlačionici, na putovanjima.
Nabrojimo bar neke...
- Prilagodba na boju značila je da se cijeli tjedan trenira s markerima, koji su u boji suparnika, tako da prvotimci izbjegavaju dati loptu onima u "krivoj" boji. U svlačionici se uvijek sjedilo po rasporedu obrana - vezni - napadači, a vratari sa strane jer su bili najprljaviji od treninga u blatu. Kada bi nešto govorio bilo kojem redu u sastavu, onda bi ga svi dobro čuli, a ne da viče na jednog braniča, a onaj na drugoj strani ne čuje ništa. U autobusu je kapetan uvijek sjedio pokraj trenera, a u hotelu su sobe dijeljene po mjestima u momčadi. Lijevi bek s lijevim krilom, dva zadnja vezna, dva napadača, dakle oni koji su najbliži na terenu u igri, moraju biti stalno zajedno i razgovarati o svojim ulogama i kako se bolje razumjeti.
Hrkovčev monolog prekinuo je nakratko Mato Paviša, čiji je sin Mario (danas nogometni trener) također bio pod Đalminom palicom u Dinamu.
- Sjetio sam se baš očaja mog sina, kada mu je kao 10-godišnjaku Đalma oduzeo glanc nove kopačke, a drugi dan ih vratio bez takozvanih jezika, s drugačijim žnirancima i totalno izbrušenim čepovima. Danas se to zovu "perolake" kopačke i na visokoj su cijeni. Imao je običaj i posjećivati kuće i stanove svojih igrača, a nezaboravna je anegdota kada me usred noći dovezao Renaultom 4 kući u Novo Čiče. Narezalo se odmah domaće suhe šunke i sira, te otvorilo bocu vina, ali taman kad smo krenuli s degustacijom, Đalma se sjetio Marija, koji je spavao u susjednoj sobi i zaključio da bi on s tako kvalitetnom domaćom hranom i s redovitim treninzima morao biti fizički dominantniji. Ustao je Đalma od stola i krenuo snimiti sobu gdje Mario spava, a koristio je visak za otkrivanje podzemnih voda. Nije mu se svidio razmještaj namještaja i poželio je odmah napraviti novi raspored. Srećom, tu je bio i veliki i teški regal, pa je nakon nekog vremena odustao od posla, uz upozorenje da će doći za dan-dva u inspekciju vidjeti jesmo li ga poslušali - prisjetio se Paviša, uz dodatak da je Đalma imao "temperamentnu, gestama i mislima bogatu, osebujnu, a pomalo i genijalnu komunikaciju, koja nije trpjela pogovora, ali glavne vrijednosti su mu bile karakter, poštenje i čestitost, koje je neprestano usađivao u memoriju svim mladim igračima i ljudima".
Ipak, ključna su pitanja zašto nije napravio više, osvojio više trofeja i dulje se zadržavao u klubovima, a vodio je njih skoro 30 u 40 godina trenerske karijere, koja je zaustavljena početkom novog tisućljeća zbog učestalih moždanih udara, od čega je 2006. i preminuo?
- Ivan Đalma Marković je bio čovjek sa stavom, koji se nikoga nije bojao i koji je želio da uglavnom sve bude po njegovom. Imao je golemo znanje, ali i buran temperament s kojim je lako ulazio u sukobe i često nepotrebne konflikte. Pa, on je i slavnog Portugalca Eusebija potjerao s terena kada je krenuo driblati gdje nije smio. Bilo je to u Kanadi 1976. kada je vodio Metros Croatia Toronto. Eusebio je tada bio u 34. godini i načet brojnim ozljedama, ali Đalma nije odstupao od svojih trenerskih načela. U utakmici s Portlandom izvadio je Eusebija, koji se razljutio i uprava kluba mu je uručila otkaz, a njegovi nasljednici osvojili klupski naslov prvaka Sjeverne Amerike. Njemu je isto uspjelo na klupi Toronto Italije, koju je vodio u tri mandata kao i riječki Orijent. Mislim da je s Orijentom imao čak 56 pobjeda zaredom, a on je udario temelje prvoligaškog Radnika iz Velike Gorice vodeći ga u sezoni 1990/1991. kada sam postao kapetan sa 20 godina, dok je brojne klubove spasio od ispadanja. Sjećam se antologijskog govora u Zaprešiću kada je Inker bio u zoni ispadanja, a on došao spašavati. Počeo je riječima "ratno je stanje, mi smo opkoljeni", a nastavio "ima vas 30, sa 20 krećem u proboj, a ostalih 10 moram sam poubijati". Zar treba napominjati da smo na proljeće osvojili najviše bodova i ispunili cilj.
Ovaj razgovor zaista bi se mogao oduljiti, ali i napisanim dosad smo oteli zaboravu dosta toga vezanog za uistinu posebnog nogometnog stručnjaka, ali i čovjeka, dok Dubravko Hrkovac za kraj izdvaja još nekoliko isječaka o kojima bi se kao i o Đalminoj trenerskoj karijeri i film mogao snimiti. Naslov bi primjerice mogao biti "Tako je govorio Đalma" kao paralela s Nietzscheovim slavnim filozofskim djelom "Tako je govorio Zaratustra". Njegove metafore su i najkompliciranije stvari objašnjavale na jednostavan i lako razumljiv način.
- Čudaci i geniji često su neshvaćeni u vremenu u kojem žive, a koliko je uvjerljiv bio u svojim nastupima punim gestikulacija i sugestivnosti, najbolje govori to koliko sam toga urezao u sjećanje. Učili smo primjerice napamet i morali znati da su četiri najvažnija segmenta u nogometu kondicija, tehnika, taktika i snaga borbenosti, a za ovo zadnje uvijek je vukao paralelu između Brazila i Argentine. Zašto Argentinci imaju više Copa America? Zato jer imaju "krv", ali isto tako što će ti snaga, ako nemaš ideje. Često smo čitali intervjue velikih nogometaša u SN Reviji i analizirali što oni zapravo govore. Što je sistem? Povezanost u momčadi. Što je taktika? Put, putokaz, kako doći do pobjede. Volio je te vojne izraze jer u nogometu nema demokracije! Ako samo jedan na terenu radi što ga volja, momčad ne funkcionira. Kada sam 10 puta držao glavu pognutu na treninzima, on bi me upozorio 10 puta, ali 11. put bila je "noga u tur" i više nikad nisam pognuo glavu. Tu je i dio odgovora zašto je više napravio s mladima, nego na seniorskoj razini gdje se ipak ne priznaje tolika razina autoriteta. Najveći inozemni klub kojeg je vodio bio je francuski Marseille, a momčad po njegovom savršenom ukusu bila bi Messijeva i Guardiolina Barcelona. Nije doživio tu čudesnu tika-taku i osobno mi je zbog toga najviše krivo - završio je Dubravko Hrkovac, koji je o Ivanu Đalmi Markoviću sipao podatke u jednom dahu...