DAMJAN TADIC/CROPIX
BARIĆEV SIN ZA SN

Golema tuga! Sin Otta Barića otkrio dramu kroz koju je prošla obitelj: ‘Više nije htio ni jesti, ni piti‘

U Hrvatskoj je cijenjen kao trener, no u Austriji još više. Tamo je bio društvena zvijezda
Piše: Dražen AntolićObjavljeno: 15. prosinac 2020. 12:58

Golema je tuga u obitelji Otta Barića, kako ne bi, mnogi oplakuju velikog trenera i čovjeka gospodskih manira stare bečke škole. Koji je znao živjeti...
Izrazili smo sućut sinu, uglednom arhitektu istoga imena.
- Boli, ali ako se to trebalo dogoditi, otišao je bezbolno za njega. Samo je zaspao - kazao nam je Otto, prisjetivši se kako je bilo živjeti s tako uspješnim, poznatim i popularnim ocem.

- Išao sam u prvi razred u Zagrebu, u Cankarevoj, kad je rekao: “Odlazimo u Njemačku”. Tako sam morao naprasno napustiti dom i prijatelje te otići negdje gdje ništa i nikoga nisam znao, naravno, ni jezik. Nogomet nas je uvijek držao i taj život od nedjelje do nedjelje. Ljudi koji se na bave tim poslom to ne mogu pojmiti. Pobjede su bile slatke, ali pobjeda traje dva sata, a poraz dva dana. Njegova je sreća bila što je bio izniman radnik i imao je puno više pobjeda. Kad je s 80 godina rekao da mu je dosta posla, to je bila teška odluka jer nogomet je bio njegov život. Neću reći da je nakon toga izgubio volju, ali nije to bilo više to...

Otto i Zdenka bili su sedamdeset godina zajedno.
- Mami će sad biti jako teško ispuniti prazninu. Mama je dobro koliko može biti, a moram vam reći da sam ja prebolio koronu gotovo bez simptoma, zapravo, s vrlo blagima. Nevjerojatno, nisam uopće imao kontakt s njima. Teško nam je reći gdje je to njega uhvatilo. Hodao je po gradu, nije se dao. Pokušavao sam mu stalno govoriti: “Nemoj tata ići, suzdrži se…”, ali on je čovjek koji je volio društvo i život. Nemreš takvog čovjeka kompletno zagasiti i reći mu “moraš čučati doma”. U proljeće, u prvoj rundi, bili su jako disciplinirani i on i mama, ja sam im bio nosio hranu, međutim, potom je to opet krenulo od rujna i razmahalo se, a on nije mogao shvatiti da ne smije izaći. Koliko god mu govoriš.

Kako je završio u bolnici?
- Nije se osjećao dobro, ali četiri-pet dana je bio doma. Više nije htio ni jesti, ni piti. Počeo se gubiti. Zvali smo hitnu, nismo imali pojma da je korona. Odvezli su ga u Vinogradsku, tamo su se bojali da nije moždani udar jer stvarno se počeo gubiti. No, ustanovili su da je COVID-19. Prebacili su ga u Dubravu u subotu, tjedan dana prije nego što je preminuo. Tri-četiri dana je ležao na Intenzivnoj, ali bez respiratora. U petak su ga preselili na normalni odjel jer je pokazivao znakove oporavka. Međutim, sa subote na nedjelju napala ga je druga uzastopna upala pluća i nisu ga više mogli spasiti. Eto, bio je na putu oporavka i preko noći je otišao u snu. Taj virus, osobito kod starijih ljudi, kao da je programiran da pronađe najslabiju točku.

image
Otto Barić vodio je hrvatsku reprezentaciju na Euru 2004. godine
AFP

Rado je komentirao nogometne aktualnosti, nakon što se povukao kao trener.
- Imao je velike rezultate, no prije svega živio je za nogomet i kroz njega. Velike ljubavi bile su mu pogotovo Dinamo i hrvatska reprezentacija. No, čudesno je što su Austrijanci za njega napravili u zadnja dva dana. Jedan od rijetkih ljudi kojima sam ja javio da je preminuo jest Rudolf Quehenberger, njegov prijatelj i predsjednik iz Salzburga, a on je odmah obavijestio Hansa Krankla… Iste večeri napravili su posebne emisije na televiziji, Austrija se od njega dostojno oprostila. Što možete, takav je život.

U Hrvatskoj je cijenjen kao trener, no u Austriji još više. Tamo je bio društvena zvijezda.
- U Austriji je i duže radio i imao veće rezultate. Kad je vodio hrvatsku reprezentaciju to je bila najslabija generacija, a nešto su napravili. Uz malo sreće mogli su proći skupinu na Euru. Bio sam u Portugalu. Francusku su mogli i trebali dobiti, potom su naletjeli na Engleze s Rooneyjem u životnoj formi. No, to poimanje kako ga se doživljavalo u Austriji i Hrvatskoj je različito. To je jednostavno tako, u Hrvatskoj je jako teško biti prorok, a Austrijanci su ga baš prihvatili. Jedne godine, sredinom devedesetih, kad je s Austrijom Salzburg igrao u Ligi prvaka, proglašen je najpoznatijom osobom u Austriji. Čak 92 posto ljudi znalo je za njega. Nažalost, postoji viša sila koja odredi svakome trenutak, njegov je došao ove nedjelje.

Objavljuju se dvije godine njegova rođenja po medijima.
- Naš djed bio je gastarbajter u Austriji, radio je u tvornici papira kraj Klagenfurta, a otac se rodio 19. lipnja 1932. godine. Sada je imao 88,5 godina. Vidite kako je čudna ta igra sudbine. Njemu je trinaesti uvijek bio sretan datum jer na njega je dobio puno velikih utakmica. Govorio je: “Ljudi smatraju da je trinaest nesretan, a meni je sretan”. I onda se dogodilo da je 13. prosinca umro... - tužno je završio sin Otto.

Stadion

Budući da ste arhitekt i da ste objavili kandidaturu za gradonačelnika Zagreba, bilo bi u redu da se konačno napravi jedan stadion, među inima i u čast Otte Barića.
- Ako ikad dođem u priliku da o tome odlučujem, sigurno neću stadionu dati ime svojega oca, ali ću sve učiniti da bude sagrađen. Pa vidite koliko je nogomet nama bitan.

Tuguje i Turska

Mnogi su izrazili sućut obitelji velikog hrvatskog nogometnog trenera...
- Meni se stotine ljudi javilo iz cijelog svijeta. Turčin iz Istanbula mi je poslao slike s devet njihovih televizija gdje je paralelno išao prilog o njemu. Godinu dana je bio u Fenerbahčeu i tamo je ostavio trag.
Jednom je završio i u bolnici.
- Na utakmici u Trabzonu ga je čovjek pogodio s betonskom pločicom u leđa, izgubio je dah i pao, ali srećom nije se radilo o glavi - ispričao je sin jednu od brojnih dogodovština iz bogate biografije trenera Otte Barića.

Linker
22. listopad 2021 22:11