Samo je jedan Zlatan, sumnjam da će se pojaviti netko s mojim egom - tim je riječima Zlatan Ibrahimović na konferenciji za medije u Milanu, održanoj nakon što je objavio svoj odlazak u nogometnu mirovinu, još jednom razgalio srca novinara, ali i navijača.
U toj je rečenici sublimirano sve ono što smo od Zlatana dobivali ovih 20-ak godina. Šveđanin je oduvijek bio ‘jak na riječima‘, britak i elokventan, ali nikada i skroman. Nikada u verbalnim akrobacijama nije štedio nikoga, naravno ni sebe, a zahvaljujući njima bio je omiljen među navijačima. Ibrahimović je jedinstven, bez dlake na jeziku i uvijek spreman za provokaciju ili šalu, ali ništa od toga ne bi bilo važno da nije bio toliko dobar igrač na terenu.
Daleko od toga da je Zlatan bio prvi veliki sportaš koji se i verbalno, ne samo sportski, obračunavao s protivnicima. Radili su to i Muhammad Ali, Michael Jordan, John McEnroe i mnogi drugi, a svi oni imali su zajedničku crtu - znali su da su riječi samo nadogradnja na sportski dio, na ono što pokazuju na terenu. Bez terena bi riječi vrlo brzo postale isprazne, ali kada su potkrijepljene djelom, onda je to prava osnova za stvaranje legende.
Snaga balkanskog duha
Zlatan je odavno ušao u nogometnu legendu, teško je i pobrojati sve golove i poteze kojima nas je oduševljavao svih ovih godina, no upravo mu je takav pristup donio popularnost kod navijača svih ovih godina. Ljudi vole drukčije, a Zlatan je oduvijek bio drukčiji.
"Kupio je Ferrarija, a vozi ga kao da je Fiat", slavna rečenica kojom se Ibrahimović obračunao s Pepom Guardiolom nakon neuspješne epizode u Milanu, vjerojatno je trajala samo jednu godinu. Umjesto da s Lionelom Messijem tvori tandem kojeg praktično niti jedna obrana ne bi mogla zaustaviti, Šveđanin je napustio Camp Nou jer se nije uklapao u sustav jednog od najboljih trenera na svijetu. Rijetko bi se koji nogometaš nakon takve situacije odlučio javno progovoriti o suradnji sa svojim trenerom, ali Zlatanu nije palo na pamet da ‘oprosti‘ Guardioli i da mirno nastavi karijeru.
Oduvijek je Zlatan bio takav. U knjizi ‘Ja sam Zlatan‘ detaljno je opisano njegovo djetinjstvo u kojem se praktično svakodnevno morao boriti za poštovanje, a u dobivanju kojeg mu je na kraju pomogao balkanski duh. Taj mu je duh i odmagao, posebno u Švedskoj u kojoj ljudi nisu naučeni na takav vid ponašanja pa je jedno vrijeme imao i problema zbog toga. No on je i na probleme odgovarao na isti način, nikada ne povivši leđa pred izazovima ma koliko god oni teški bili. Zlatan, u stvari, nije imao problema nego su, da se poslužimo s vicevima koji se pričaju o Chucku Norrisu, problemi imali njega.
Upravo bi usporedba s Norrisom mogla na najbolji način opisati ono što Zlatan jest. Njegov karakter je bio takav da nije dozvoljavao da je bilo tko bolji od njega i nije se libio to reći. Za razliku od drugih sportaša, koji će ponekad pomalo licemjerno hvaliti svoje rivale, on je uvijek znao istaknuti kako je nepobjediv i kako njegova igra donosi samo dobroga klubu u kojem igra.
"Nisam znao za veliki broj igrača PSG-a kada sam došao u klub, ali sam siguran da su oni svi znali tko je Zlatan", još je jedna od izjava koja je ušla u sportsku povijest. Potpuno bahata, to definitivno, ali istinita. Nasser Al-Khelaifi je 2012. tek počeo stvarati supermomčad koju sada ima i Zlatan je bio prva velika zvijezda koja je stigla u PSG. Svi su znali kako je to velika stvar za klub, ali znao je to i Zlatan i nije se libio svima dati to do znanja. Svoje riječi je uvijek potvrdio izvedbama. Prema statistici s Transfermarkta postigao je 496 klupskih golova u 827 nastupa, a tu su i 62 gola u 122 nastupa za reprezentaciju Švedske.
Borba protiv stereotipa
Uz sve te brojke, ostavljao je dojam čovjeka, a ne stroja za razliku od, recimo, Cristiana Ronalda. Iako je bio bahat prema protivnicima, za ‘obične ljude‘ je imao vremena, a rado se odazivao i na humanitarne akcije. Teško je zaboraviti trenutak kada je na svojem tijelu napisao imena 50 ljudi iz raznih krajeva svijeta koji su imali velikih problema s oskudicom hrane te tako skrenuo pažnju na činjenicu da 805 milijuna ljudi na svijetu nema dovoljno hrane u ovom trenutku. Većina vrhunskih sportaša ima svoje udruge ili fondacije za humanitarno djelovanje, ali samo je Zlatan mogao na pravi način iznijeti ovu priču jer je ipak on bio najbliži običnim ljudima. Ne zbog toga što se kretao puno među njima, nego zbog svojeg ponašanja.
Ako bismo Zlatana povezali s nekom pop-kulturalnom referencom s ovih prostora, on bi bio pravi heroj ulice. Krenuo je od same nule, kao dijete imigranata u Švedsku morao se boriti protiv puno stereotipa, a ni početak karijere nije mu protekao kako bi poželio, posebno kada se priča o onom neuspjelom angažmanu od strane Arsenala. No uspio se izboriti da dođe do statusa potpune nogometne legende koju su obožavale horde navijača gdje god da je igrao. U eri u kojoj su igrali Messi i Cristiano Ronaldo nije bilo moguće biti bolji od njih dvojice, ali ga se s pravom može nazvati većim, najvećim koji je igrao nogomet zadnja dva desetljeća. I to ne zbog njegovih 195 centimetara, nego zbog svega drugoga.
Uostalom, ni Chuck Norris ne bi mogao pobijediti Zlatana. U najboljem slučaju za američkog glumca i borca bilo bi neriješeno.