Nakon razlaza sa saudijskim klubom Al-Batinom hrvatski trener Zdravko Logarušić (58) opet je pronašao angažman u “trećem svijetu”, ovaj put u Africi, odnosno Keniji. Trener iz Slavonskog Broda u tom dijelu svijeta uživa veliki ugled. U trenerske vode krenuo je 1988. godine u švedskoj Croatiji iz Malmöa, nastavio u njemačkom Villingenu, pa u australskom Western Knightsu, da bi se vratio doma i trenirao Marsoniju i Vukovar ‘91.
Godine 2009. krenuo je u afro-azijsku avanturu, te vodio klubove King Faisal Babes, Ashanti Gold i Asante Kotoko u Gani, Gor Mahia i Leopards u Keniji, Simba SC u talijanskom distriktu Kariaku, Interclube u Angoli i naposljetku Al-Batin u Saudijskoj Arabiji. U međuvremenu je bio izbornik Sudana (2017-19.) i Zimbabvea (2019-21.), koje je uspio odvesti na Afrički kup nacija.
- Nakon povratka iz Saudijske Arabije malo sam odmorio u Slavonskom Brodu. Akumulirao sam novu energiju i zaželio se posla. Bilo je ponuda iz dva-tri kluba, a prihvatio sam ponudu iz Kenije, kluba Kenya Police iz Nairobija. To je klub kenijske policije, praktično državni klub, što znači da je financijski stabilan. Natječe se u kenijskoj Premier ligi, u kojoj igra 18 klubova, i sad je na 10. mjestu. U zemlji koja ima 51 milijun stanovnika nogomet je, kao i u cijeloj Africi, vodeći sport. Kenija je zemlja srednje Afrike, opterećena korupcijom. Tamo postoji sloj bogatih ljudi i sloj siromašnih. Siromaštvo dominira, srednji sloj praktično ne postoji. Zemlje srednje Afrike traže svoje mjesto u nogometnog svijetu. Nogomet je napredovao na sjeveru Afrike, Tunis, Alžir, Maroko, Egipat, Nigerija, Gana i Obala Bjelokosti to potvrđuju i putokaz su zemljama srednje Afrike - priča Logarušić.
Nemaju škole nogometa
Kakva je zapravo kvaliteta kenijske lige, ima li u njoj i stranaca?
- Teško je o tome govoriti. Usporedbe radi, dva vodeća kluba iz Kenije (trenutačno su to Gor Mahia i Posta Rangers) nisu ni blizu vodećih klubova u Hrvatskoj, ali bi bili u borbi od 5. do 8. mjesta recimo. Igrači su uglavnom domaći, ili iz obližnjih zemalja, Ugande, Ruande, Zimbabvea, s kojima Kenija ima bezvizni režim i svi se tretiraju domaćim igračima. Klubovi nema škole nogometa. Recimo, s djecom do 12. godine uopće se ne radi. Uglavnom mladi igraju po lokalnim klubovima i oni koje se žele baviti nogometom stižu u Premer ligu već u 15. godini. Imaju goleme fizičke predispozicije, jako su izdržljivi, vole igru s loptom, puno dodira, tehnički su dobro potkovani, vole atraktivne poteze, ali su bez taktičke nadgradnje.
Koliko se radi na treninzima?
- Klubovi Premier lige treniraju jednom dnevno. Nitko ne trenira dva puta na dan jer je to praktično nemoguće. U Nairobiju su, naime, velike gužve u prometu i igrači jednostavno ne bi mogli stići na trening. Primjerice, moji igrači imaju trening u osam sati ujutro, a da bi stigli na vrijeme moraju krenuti već u četiri sata ujutro. Izlaze na određena mjesta u gradu i čekaju autobus koji ih skuplja i dovozi na trening. U klubovima izvan Nairobija još je teže zbog lošeg prometa. Ali, uporni su, vole nogomet, rade iskorak, možda će vas to iznenaditi, posebno u ženskom nogometu. Sve više se ulaže u ženski nogomet.
Kako se sporazumijevate s igračima, koliko je zanimanje ljudi za utakmice, kakva je infrastruktura?
- U Keniji živi 40 plemena. Svi oni imaju svoje jezike i svi ti jezici su različiti, pa ni sami jedni druge ne razumiju ako dolaze iz različitih područja. Međutim, službeni jezik je engleski, tako da nema problema u tom dijelu. Svi pričaju i svi razumiju engleski, a ovdje se prenose sve utakmice engleske Premier lige i nižih liga. Naravno, TV kanali imaju u ponudi sve najjače. europske lige. Kenija ima dva nacionalna stadiona, od kojih jedan može primiti 80, a drugi 60.000 gledatelja. To su ogromni stadioni, ali oni su građeni prije 40 godina. Ostali su manji, pogotovo u mjestima koja su od Nairobija udaljena i tisuću kilometara. Moj klub igra na stadionu koji može primiti tri tisuće gledatelja i na utakmicama je uglavnom popunjen.
Svi znaju za hrvatske igrače
Ima li nogometaša koji bi mogli biti zanimljivi hrvatskim klubovima?
- Zasigurno ima. Hrvatska se ovdje cijeni, pogotovo nakon SP-a u Kataru i sjajne utakmice s Marokom za broncu. Svi srednjovječni ljubitelji nogometa na spomen Hrvatske pitat će vas za Šukera ili Bobana. Kako se ovdje posebno prate engleska, španjolska i talijanska liga, svi znaju za hrvatske nogometaše koji tamo igraju, ponajprije Modrića. Klubovi iz Hrvatske više uzimaju igrače iz sjevernog dijela Afrike, no slične su karakteristike, ima više kenijskih igrača koji to potvrđuju nastupajući za klubove u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Belgiji ili Turskoj. Izdvojio bih igrače kao što su Joseph Okumu u francuskom Reimsu, Richard Odada u danskom Aalborgu, Erick Otieno u švedskom AIK-u ili Timothy Noor Ouma u Elfsborgu - kaže Logarušić, pravi ambasador hrvatskog nogometa na afričkom kontinentu.
