U prvim desetljećima samostalnosti domaći je nogomet imao strukturalne i infrastrukturne uvjete na razini oldtimera. Danas su brojni uvjeti funkcioniranja nogometa, uključujući infrastrukturu, i dalje zaostali u odnosu na druge zemlje, ali su opet bitno bolji od 1990-ih i 2000-tih.
Tada je Hrvatska stvarala nogometaše čak razine finala Svjetskog prvenstva, uz brojna finala elitnih europskih natjecanja i naslove u državnim najjačim ligama. Koliko god bilo za nevjerovati, jer suvremenicima je to najteže prepoznati, izvjesno je da će domaći nogomet u idućih desetak godina dobiti više infrastrukturne moći. Hrvatski nogometni savez je na sigurnom putu izgradnje kampa (Velika Gorica), jer iza toga stoji država, a sredstvima i UEFA-e.
U Zagrebu se priprema gradnja dva stadiona, prvo u Kranjčevićevoj da bi se onda moglo u Maksimiru. Država će sigurno “politički” balansirati, pa će uz te objekte doprinijeti sanaciji i redizajnu Poljuda. Uz osječku Opus Arenu i pristojan stadion na Rujevici, oba centra s kampusom, bit će to četiri regionalna centra infrastrukturno namirena. U Puli već postoji noviji objekt (2011.) i gradi se kamp. Ostali SHNL centri imaju starije objekte i barem se trude klubovi kozmetički i koliko mogu financijski (pomoćni tereni) ispuniti osnovnu funkcionalnost...
Mogli bismo imati pristojne stadione, bolju infrastrukturu, a nedostajat će ljudi, kvalitete i konkurentnosti...
Ono što je prepoznatljivo u proteklih desetak godina, to je da SHNL razine proizvode kadrovske gubitke odnosno oskudice. Kvalitetnih domaćih igrača sve je manje, a što se zorno prepoznaje kroz prorjeđivanje afirmacije hrvatskog proizvoda te intenziviranje promocije stranih igrača.
Na trenerskom planu je stvar još vidljivija, jer raste broj poziva strancima. Trend strukturalnih promjena kadrova na štetu domaćeg nogometa(ša) je neupitan, a za druge prilike se konkretnim pokazateljima i na više prostora može to argumentirati. Ako to nekome, recimo u upravljačkim strukturama, treba. Jer u stalnoj komunikaciji s “radnim ljudima nogometne industrije”, dakle s trenerima, igračima i raznim pridruženim kadrovima, vrlo se jasno prepoznaje njihov briga gdje to sve vodi.
Može li se doista nogometu dogoditi ono što se, primjerice sportovima koji su statusno posrnuli (košarka, rukomet, odbojka...) dogodilo usprkos izgradnji brojnih dvorana, arena, a to su praznine kvalitete na parketima, te pustoši ljudi na tribinama, za ukupnu sliku devastiranog (kolektivnog) sporta? Proces koji se u nas događa nagovještava slične scenarije kroz iduću dekadu, ili nešto više. Mogli bismo imati pristojne stadione, bolju infrastrukturu, a nedostajat će ljudi, kvalitete i konkurentnosti...
Suvremeni upravljači su na svim razinama vrlo tvrdoglavi, veći ili manji bogovi. Evo, predsjednik FIFA-e Gianni Infantino je u panici jer devet mjeseci prije zakazanog početka Svjetskog klupskog prvenstva nije još uspio prodati TV prava. Na natječaj za Aziju, dvije Amerike i Južnu Afriku nije se javio niti jedan interesent. Proljetos je s Appleom želio dogovoriti barem milijardu dolara, nakon što je postalo jasno da je planiranih četiri znanstvena fantastika. Propao je i taj deal.
FIFA je obećala klubovima fond od dvije milijarde dolara premija, ali za sada nema još ništa. Hoće li stići?
Što je još gore, FIFA prodaje TV prava i poziva sponzore iako još nije definirao listu stadiona domaćina, datume i satnice utakmica. Jasno je da je to problem i za TV kuće, pogotovo zato što su vremenske razlike ogromne i teško im je pronaći računicu kako će prodavati “pakete”. Pogotovo u Europi, koja je najjače nogometno tržište.
Infantino ne sluša logiku. Sada je pozvao sam TV kuće i tražit će njihov doprinos. Što bitno smanjuje polaznu točku pregovora. TV kuće su već sada globalno zauzele stav smanjenja plaćanja, jer se došlo do točke gubitka profitabilnosti. I zasićenja tržišta. U Italiji se od 973 smanjilo na 927 i sada 900 milijuna za Serie A. Bundesliga je smanjila s 1,2 na 1,1 milijardu. Francuska je nakon 657 jedva prodala TV-prava za 500 milijuna.
Stabilna je još uvijek Španjolska (980-990), a povećana je premierligaška cijena s 1615 na 1675 milijuna, ali uz trik da je za novu sezonu uvršteno 70 utakmica više. FIFA je obećala klubovima fond od dvije milijarde dolara premija, ali za sada nema još ništa. Hoće li stići? Problem je što FIFA ima širok front nezadovoljnika, prije svega profesionalnih igrača. Francuski i engleski sindikat uz uključenje svjetskog FIFPro-a tuži FIFA-u sudu zbog nameta kalendara...
Sve što se promijenilo u proteklih desetak godina, do tada je proizvodilo zavidnu kvalitetu aktera i nogometa
U Hrvatskoj imamo druge probleme, prije svega temeljne (proizvodnja igrača, trenera, podizanje kvalitete, gradnja infrastrukture i drugo), ali najviše brige zadaje pasivnost nogometnih upravljača u kontekstu tih problema. Stalno mijenjaju formate liga, pravila registracija i vremenskih kategorija u natjecanju, forsiraju “ne-natjecateljska” prava nastupa (kvote U21) a da još nitko nije stručno argumentirao zašto se sve to radi.
I dokle će se tako srljati improvizacijom i ad hoc mijenama? Sve što se promijenilo u proteklih desetak godina, do tada je u ukupnosti (plus-minus) proizvodilo zavidnu kvalitetu aktera i nogometa. Sve novo za sada nam odaje trend da po tom pitanju kvalitete aktera i nogometa gubimo temelje. Kako ćemo to objasniti, demografijom? Financijama? Zidinama stadiona? Štetnošću medija? Nezainteresiranošću mladih igrača, trenera pa i sudaca za napredovanje?
Ne znamo, jer se tim procesima očito ne bave oni koji bi trebali pronaći odgovore.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....