I DANAS NAM SE LEDI KRV U ŽILAMA KAD POGLEDAMO START KOJI MU JE UNIŠTIO KARIJERU! 'Nikad neću shvatiti zašto je Kovač to napravio...'

U rujnu 1999. godine, baš kad je Dinamo (Croatia) šokirao nogometni svijet remizirajući (0:0) u Ligi prvaka na Old Traffordu s tada aktualnim europskim prvakom Manchester Unitedom, u Maksimiru se pojavio malo poznati brazilski menadžer, Helio Augusto Suzano. U klupske je prostorije ušetao s dvojicom nadarenih sunarodnjaka, 18-godišnjim Leandrom i dvije godine mlađim Eduardom da Silvom, ponudio je klupskome vodstvu da ih zadrži na probi i vidi jesu li dovoljno talentirani da okušaju sreću u hrvatskom prvaku.

Nije to bio prvi Suzanov pokušaj da u Maksimir dovede Brazilca. Koju godinu ranije, naime, došao je s tada anonimnim Renatinhom, no mladac je, uz neprijeporni talent, sa sobom "donio" i nekakvu upalu na koljenu, morao je mirovati, pa je na brzinu procijenjeno da nije zdrav i vratio se u Brazil.

View this post on Instagram

A post shared by Sportske Novosti (@sportskenovosti.hr) on Apr 8, 2020 at 11:38pm PDT

Godinu kasnije, taj je dečko, promijenjena imena u Renato, potpisao za Santos, a potom je, od 2004. do 2011. godine, igrao u Sevilli, za Brazil je odigrao 30 utakmica. Da, to je bio "onaj" Renat(inh)o...

No, vratimo se Eduardu, koji je u Zagrebu ostao do prosinca, najprije je bio smješten u hotelu "Dubrovnik", potom je preselio u prostorije Omladinske škole, koje su tada bile pokraj pomoćnog igrališta "Hitrec-Kacian". U prosincu se vratio u Brazil, a u veljači 2000. godine iznova je došao u Hrvatsku. Leandro je igrao za juniore, Eduardo za kadete i nakon proljetne sezone odlučeno je da u Maksimiru ostane samo Eduardo da Silva, naš Dudu.

Srdjan Vrancic / CROPIX CROPIX

Istaknimo da je dolazak u Dinamo zapravo bio prvi Eduardov susret s organiziranim klupskim radom, budući da je u Brazilu igrao nogomet po ulicama svoga gradića Bangua, 50-ak kilometara udaljenog od Rio de Janeira, odrastajući s majkom Joelmom i bratom Brunom. Nije kao dječak bio ni u jednom klubu, velika je tamo konkurencija, a budući da talenata ima u svakom kutu, povremeno se, za te dječake, organiziraju utakmice na kojima skauti brojnih klubova i menadžeri "snimaju" talente i potom ih odvode u klubove. Tako je, eto, i Suzano ugledao Eduarda da Silvu i doveo ga u Dinamo...

U prvim je godinama boravka u Hrvatskoj Dudu imao dosta problema s ozljedama (tetive, trbušni zid...), imao je nekoliko operacija, neki su stručnjaci čak smatrali da njegovo krhko tijelo neće izdržati napore profesionalnog nogometa. Srećom, to se nije dogodilo, Dudu je ojačao i 2001. godine debitirao je za prvu momčad. Potom je bio na posudbama u Sesvetama i Interu, da bi od 2004. do 2007. godine bio jedan od najboljih Dinamovih igrača. Još uvijek je vlasnik tko zna dokad nedodirljivog rekorda po broju golova u jednoj sezoni Prve HNL - zabio je, naime, na 32 odigrane utakmice čak 34 pogotka u sezoni 2006./07. i zasad je jedini igrač koji je u jednoj sezoni postigao više od 30 pogodaka.

Eduardu je 2002. godine ponuđeno hrvatsko državljanstvo, objeručke je prihvatio ponudu i najprije je igrao za mladu reprezentaciju Hrvatska (do 21. godine), a 2004. godine je debitirao i za A selekciju na utakmici s Irskom. Igrao je sve bolje i javnost je bila uvjerena da će ga izbornik Zlatko Kranjčar voditi na SP u Njemačku 2006. godine, no poziv je izostao i bilo je to prvo veliko Eduardovo razočaranje u nogometnom životu.

Nakon tog SP-a smijenjen je Kranjčar, A selekciju preuzeo je dotadašnji izbornik mlade vrste (do 21. godine) Slaven Bilić i sa sobom u najbolju momčad doveo i nekoliko igrača iz mlade selekcije (Eduardo, Modrić, Ćorluka...). I odmah im je dao priliku, a ljeto 2007. godine promijenilo je život Eduardu, Dinamu, hrvatskom nogometu... Bilo smo s Plavima na pripremama u austrijskom Kapfenbergu i jednoga je jutra Dinamov izvršni dopredsjednik, Zdravko Mamić, četvorici izvjestitelja rekao:

- Ostvarili smo veliki transfer - Eduardo ide u Arsenal! Englezi su nas "izuli iz cipela"...

FaH/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Arsenal!? Otkud sad Arsenal? Spominjali su se belgijski, ukrajinski, ruski i švicarski klubovi, a odjednom Dudua kupuje engleski nogometni velikan! I Dudu je bio iznenađen takvim raspletom, ovaj je posao odrađen u maksimalnoj tajnosti i Dinamo je na ime odštete dobio oko 15 milijuna eura, a Eduardu je bila zajamčena godišnja plaća od dva milijuna eura tijekom četverogodišnjeg ugovora. Taj je transfer praktički otvorio vrata milijunskim odštetama. Istina, bilo je i ranije milijunski teških transfera (Balaban, Bišćan), ali to su bili tek izuzeci koji su potvrđivali pravilo da su hrvatski klubovi za svoje igrače dobivali samo "napojnicu" u odnosu na novac koji se u transferima vrtio Europom...

- Kad sam odlazio u Arsenal, mislio sam da sanjam. Do tada su Dinamovi nogometaši maštali o transferu iz Maksimira u drugi razred europskog nogometa, primjerice, u Belgiju, Rusiju, Ukrajinu, ili neki srednji klub u Francuskoj... A nakon što sam prodan u Arsenal, odjednom su svi počeli maštati o odlasku u najveće klubove. Pa je otišao Ćorluka u City, Modrić u Tottenham - rekao nam je nedavno Eduardo.

Inače, Eduardo je zapeo za oko Arsenalovu menadžeru Arseneu Wengeru godinu ranije, kad je Dinamo igrao s Arsenalom u kvalifikacijama za ulazak u Ligu prvaka. U Zagrebu je bilo 3:0 za englesku momčad s najmanje Engleza u sastavu (na obje utakmice jedan jedini Englez bio je samo desni branič Justin Hoyte!), a na uzvratu u Londonu 2:1 za Arsenal. Dinamo je tada poveo, Etto je pojurio u "kontru” i dodao loptu Eduardu koji je zabio za 1:0, bio je to prvi gol postignut na međunarodnoj klupskoj utakmici na Emiratesu, novom Arsenalovu stadionu!

Ronald Gorsic / CROPIX CROPIX

Dudu je za Arsenal debitirao u Premier ligi 19. kolovoza 2007. u 1:1 remiju s Blackburnom. Deset dana kasnije, zabio je prvi službeni gol za "topnike” u kvalifikacijama za Ligu prvaka protiv praške Sparte (3:0). Cijele je jeseni dobivao sve veću minutažu, zabijao je sve više golova i Englezi su ga ubrzo prozvali "Fox in the box” (u slobodnom prijevodu "igrač 16-erca"!). Engleski nogometni časopis FourFourTwo, te ga je jeseni čak uvrstio među 100 najboljih svjetskih nogometaša, bio je na 88 mjestu.

I kad se činilo da bajka ide prema svome vrhuncu, kad je izgledalo da će mu karijera eksplodirati do neslućenih visina, uslijedila je nesreća, onaj stravični lom noge, 23. veljače 2008. godine. U Birminghamu, na utakmici protiv domaćeg Cityja, Martin Taylor mu je brutalnim startom slomio potkoljenicu i gležanj. Dan prije 25. rođendana...

- Gdjekad mi sve to prođe kroz glavu, ali brzo okrenem na pozitivu. Ne volim razmišljati negativno, niti na način tko zna što bi bilo da nije bilo te ozljede - govorio je o tome Eduardo.

Uslijedio je dugi oporavak i na travnjak se vratio gotovo nakon godinu dana - 16. veljače 2009. zabio je dva gola protiv Cardiffa u FA kupu, ali je tada ozlijedio tetivu i opet je morao pauzirati...

- Uoči te utakmice s Cardiffom, nazvao me Taylor i poželio mi sreću. Nikad više nismo bili u kontaktu - rekao nam je Dudu.

Zbog ozljede, Dudu nije nastupio ni za Hrvatsku na Euru 2008. godine, iako je naša nacionalna vrsta poglavito zahvaljujući njegovim golovima izborila nastup na tom natjecanju. U ljeto 2010. godine napustio je Arsenal i preselio u Ukrajinu, u Šahtar, u kojem je ostao četiri godine, da bi 2014. potpisao za brazilski Flamengo. No, nakon samo godinu dana, opet se vratio u Šahtar, a u veljači 2017. godine prešao je u brazilski Atletico Paranaense, poslije kojeg je, u siječnju 2018. godine, otišao u poljsku Legiju, u kojoj je odigrao i svoju posljednju utakmicu...

- Prezadovoljan sam karijerom! Ma kako ne bih bio! Mnogo sam toga prošao, igrao sam na najvišoj razini, nisam to mogao ni sanjati. Bilo je, naime, i trenutaka kad sam pomislio da ću možda nestati iz nogometa. Igrao sam Ligu prvaka s Arsenalom i Šahtarom, zabijao sam golove i za Flamengo u Brazilu! A najveću sam afirmaciju ostvario u majici hrvatske reprezentacije - rekao nam je Eduardo.

Hrvatska je reprezentacija godinama živjela od Eduardovih golova, njemu je najdraži onaj glavom Englezima u Maksimiru u 2:0 pobjedi 2006. godine. Dudu je za Hrvatsku igrao deset godina i na 64 nastupa zabio je 29 golova, mnogi od tih pogodaka bili su krucijalno važni za uspjehe naše nacionalne vrste. Treći je najbolji strijelac svih vremena, iza Šukera (45) i Mandžukića (33), a reprezentativnu je karijeru okončao nakon SP-a u Brazilu 2014. godine, ne krijući razočaranje i gorčinu zbog toga što ga ondašnji izbornik Niko Kovač nije uveo u igru na startnoj utakmici protiv Brazila...

- Nikad neću shvatiti zašto me Kovač nije želio uvesti u igru protiv Brazila. Bilo je deset minuta do kraja, gubili smo 1:3, napravljene su bile samo dvije izmjene i treću uopće nije napravio - rekao je potom Eduardo, koji je još uvijek, sa sedam pogodaka, Dinamov najbolji strijelac u derbijima s Hajdukom u Prvoj HNL.