Nogometna je lopta i kod nas na privremenom i prisilnom odmoru zbog pandemije koronavirusa. Ovo je nezapamćena situacija, u cijelom je svijetu na snazi “prisilno zaleđe”, gotovo su sve lige u mirovanju. Pa iako je teško povlačiti bilo kakve usporednice, treba podsjetiti da ovo nije prvi put da je lopta u Hrvatskoj u stanju mirovanja.
Prvi se put, naime, to dogodilo u jesen 1991. godine, Hrvatski se nogometni savez razdružio od Fudbalskog saveza Jugoslavije i hrvatski klubovi više nisu igrali u natjecanjima pod ingerencijom FSJ-a. Budući da je rat već bjesnio Hrvatskom i uzbune su postale svakodnevna pojava, nogomet je bio posve marginaliziran.
Nacionalni duh
Međutim, lopta se iznova zakotrljala hrvatskim travnjacima krajem listopada 1991. godine kad je, odlukom najvišeg državnog vrha, počelo neslužbeno prvenstvo Hrvatske, turnir “Slobodna Hrvatska ‘91.”. Nije se moglo igrati u svim hrvatskim gradovima, niti u svim županijama, pa je tako odlučeno da turnir počne u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske (Varaždin, Čakovec, Koprivnica i Ludbreg) te da se nastavi u Istri (Pula, Umag, Rovinj i Poreč). Natjecanje je uspostavljeno poglavito stoga da se pokaže kako život nije stao, kako nacionalni duh nije slomljen ratnim patnjama, da se iskaže jedinstvo i zajedništvo, te da se pokaže kako i u tako teškim okolnostima ljudi mogu misliti i na lijepe životne potankosti poput sporta. Rezultat je bio u drugom planu...
Bilo je predviđeno sudjelovanje 12 klubova, međutim Cibalia, Hajduk, Šibenik i GOŠK Jug zbog ratnih strahota u njihovim gradovima i okolici nisu mogli doći, pa je natjecanje započelo osam klubova - HAŠK Građanski, Inker, Rijeka, Zagreb, Istra, Osijek, Varteks i Zadar. Tijekom prvog dijela od nastupa su odustali i Osječani zbog granatiranja Osijeka, vratili su se doma, pa je tako turnir održan sa sedam klubova sudionika..
Ne treba forsirati
Natjecanje je otvoreno 26. listopada 1991. godine utakmicom Varteks - HAŠK Građanski u Varaždinu, rezultat je bio 2:0 za Zagrepčane (strijelac je bio Zoran Slišković). Igrači obje momčadi na travnjak su, pred 2500 gledatelja, izašli noseći veliki transparent na kojem je pisalo “Stop the War in Croatia” (“Zaustavite rat u Hrvatskoj”). Maksimirski je klub, eto, na tom turniru nosio ime logički nespojive složenice, a klupski je direktor tada bio Zorislav Srebrić (80). Evo i dijela njegovih sjećanja na to natjecanje...
- U suradnji s državnim vrhom, nogometna je organizacija donijela odluku da se natjecanje održi u dijelovima zemlje u kojima je to bilo moguće. Na taj smo način i mi iz nogometne obitelji dali svojevrsni prilog Domovinskom ratu i ponosni smo na to razdoblje. Gdje god se moglo igrale su se utakmice i održavali treninzi, klubovi su time pokazali određenu hrabrost - kaže Srebrić i na upit može li se ondašnja situacija usporediti s ovom, kad lopta miruje zbog pandemije koronavirusa, ovako odgovara:
- U osnovi se te dvije teške situacije ne mogu usporediti, jer su uzroci različiti. No, sličnost je u odgodama i prevladavanju teške situacije, u traženju novih rješenja u okviru kalendara natjecanja, kako sve aktivnosti ne bi zamrle. I ono i ovo vrijeme vrlo je teško za sport, uz bitnu razliku da su onda institucije dale dopuštenje za održavanje natjecanja, a sad institucije zabranjuju nadmetanje, što je u ovoj situaciji i logično. Kao i onda, i sad smo optimisti i vjerujemo da će se natjecanja što prije nastaviti, to je neprijeporno želja svih sportaša. Međutim, ne bi bilo dobro nešto forsirati i izlagati se dodatnim potencijalnim opasnostima - rekao je Srebrić.
Nakon prvog dijela turnira “Slobodna Hrvatska ‘91”, u vodstvu je bio HAŠK Građanski, najbolji je igrač u tom dijelu natjecanja bio varteksovac Goran Borović, najbolji strijelac Goran Vlaović, koji je nešto ranije iz Osijeka prešao u HAŠK Građanski, dok je najbolji vratar bio čuvar mreže Zadra, Fahrudin Šehić.
Trening pod uzbunom
U prosincu je turnir nastavljen u Istri, tamo su dominirali nogometaši zaprešićkog Inkera i na kraju, nakon šest odigranih kola, zauzeli prvo mjesto i osvojili turnir! A najbolji igrač Zaprešićana bio je Damir Mužek (53)...
- Najbolje sam utakmice odigrao protiv Varteksa i Zadra, posebno se sjećam okršaja s Varteksom, pobijedili smo 4:1, asistirao sam kod sva četiri pogotka, bili smo prezadovoljni. A sljedećeg jutra na treningu nam trener Ilija Lončarevića kaže: “Pa jeste li vi normalni, kako ste to igrali, možete i morate bolje!” U čudu smo se pogledavali i shvatili da nikad smijemo biti posve zadovoljni ostvarenim, te da uvijek može biti i bolje - kaže Mužek.
Nastavlja:
- Nije bilo lako igrati u tim okolnostima, ali kad smo izašli na teren, zaboravili smo na sve što se oko nas događa i koncentrirali smo se samo na nogomet. Nismo razmišljali bi li nam se nešto moglo dogoditi, taj smo izlazak na teren i igranje utakmica doživljavali kao prkos onima koji su nas napali i koji su nam poremetili normalni život - kaže Mužek, kojem je turnir “Slobodna Hrvatska ‘91.” promijenio život i karijeru.
Naime, već početkom siječnja preselio je u Austriju, potpisao je za Sturm iz Graza...
- Da, Austrijanci su me “snimili” na tom turniru, potom su me gledali i na dvoranskom prvenstvu Hrvatske u Zagrebu krajem prosinca i nakon toga sam potpisao ugovor, pa sam 15. siječnja 1992. i međunarodno priznanje Hrvatske dočekao i proslavio u Grazu - govori Mužek.
Prisjetio se i treninga s Inkerom pod uzbunom u Zaprešiću...
- Iako je bila oglašena zračna uzbuna, ipak nas je trener Ilija Lončarević izveo na trening. I negdje u pola vježbanja, iznad nas je preletio zrakoplov i ispalio raketu prema TV odašiljaču na Sljemenu! Sve smo vidjeli kao na dlanu, raketa je pogodila odašiljač, bila je to strašna eksplozija, a mi smo oborili sve rekorde šprintajući u svlačionicu! I nikad više nismo trenirali pod uzbunom.
Za kraj ističe:
- Teško je usporediti ovu situaciju s onom, ratnom. Onda smo, naime, igrali iz inata, nismo željeli dopustiti da život stane. A sad postoji zabrana igranja, opravdana zabrana. Opasna je i jedna i druga situacija, onda su prijetile bombe, a sad smo praktički svi na prvoj liniji bojišnice. I moramo biti odgovorni, to je najvažnije - smatra Mužek.
Inkeru trofej pobjednika, Varaždinci najpozitivniji
Nakon šest odigranih kola, prvo mjesto na turniru “Slobodna Hrvatska ‘91.” osvojio je zaprešićki Inker. Pobjeda je onda vrijedila dva boda, a Zaprešićani su osvojili devet bodova (tri pobjede i tri remija), bod više od HAŠK Građanskog, koji je ostvario dvije pobjede i četiri remija. Treću su poziciju, sa po sedam bodova, podijelili Rijeka i Zagreb (Rijeka je imala bolju razliku pogodaka), peto su mjesto dijelili Istra i Zadar sa po 5 bodova, dok je posljednji bio Varteks sa samo jednim osvojenim bodom.
Ali Varaždinci, predvođeni ondašnjim predsjednikom, nažalost pokojnim, Anđelkom Herjavcem, bili su prvaci u stvaranju pozitivnoga ozračja tijekom turnira! S njima je u “Histriji” uvijek bilo zabavno...
Dubrovčani su do Zagreba putovali čak tri dana!?
Tijekom proljeća 1992. godine, u teškim je okolnostima ipak odigrano prvo službeno prvenstvo Hrvatske. Nitko nije ispao iz lige, a prvak je bio Hajduk. Igralo se ubrzanim tempom, cijela je, dvokružna sezona, stala u proljeće, uz mnogo teškoća prilikom putovanja na utakmice.
Budući da se zbog rata nije moglo igrati u svim gradovima iz kojih su bili prvoligaši, GOŠK Jug je okupatorsku blokadu Dubrovnika probijao brodom i igrao je kao domaćin u Blatu na Korčuli. Osijek je, pak, domaće utakmice igrao u Đakovu, Kutjevu i Donjem Miholjcu, Zadar u Solinu i Crikvenici, Šibenik u Stobreču i Žrnovnici, a Cibalia u Požegi i Čakovcu.
Najteže je svakako bilo Dubrovčanima kojma je, primjerice, do Zagreba trebalo tri dana putovanja! Njihov stadion na Lapadu do početka natjecanje dobio je šest izravnih pogodaka granatama... Iz Zagreba se, primjerice, do Splita putovalo ovako: autobusom do Rijeke, noćenje, pa ranojutarnji odlazak hidrogliserom (zvao se “Iris”!) do Splita. Dva dana putovanja, još toliko u povratku, pa su klubovi više vremena proveli u autobusima i na brodovima i trajektima nego na treningu. Ali, ipak se - igralo...