'IGRAŠ BEZ STRAHA, KAO DA SE NIŠTA NE DOGAĐA' Hrvat već tjednima uživa u nogometu u Bjelorusiji: Gledam policijske satove u Europi, a mi ovdje uživamo

Bjelorusi su za vikend odigrali i 7. prvenstveno kolo, na svih osam utakmica bili su prisutni gledatelji. Restrikcije zbog koronavirusa i dalje ne postoje, odnosno postoji samo jedna. Uoči utakmice igrači se ne rukuju.

- Nema posebnih mjera na putu za utakmicu, niti u hotelu u kojem odsjedamo. Svlačionice se čiste i pripremaju se na uobičajni način, a suigrači mi kažu da je jedino na tribinama manje ljudi nego inače. Dio njih očito se pribojava zaraze i ostaje doma - priča nam Tin Vukmanić (21), nekadašnji junior Dinama, a sada igrač Soligorska, trenutačno šestoplasirane momčadi lige.

Igramo bez straha

Igrači su takvo što normalno prihvatili?

- U početku je bilo malo neizvjesnosti, jer gledaš vijesti iz svijeta, vidiš paniku, represiju, policijske satove. Moraš se pitati što je to i kako je moguće da se Bjelorusija jedina u Europi ponaša kao da se ništa ne događa. Međutim, nakon dvije-tri odigrane utakmice svi smo prestali o tome razmišljati. Igraš bez straha, doslovno kao da se ništa ne događa.

A događa se, ipak je u Bjelorusiji evidentirano više od 19.000 zaraženih?

- Ali i tek 112 mrtvih. Ne znam što bih rekao, daleko sam od epidemiološkog stručnjaka ha-ha... No, činjenica jest da su vlasti upozorile starije i bolesne da se paze i ne izlažu mogućoj zarazi, ali svi ostali se normalno kreću i žive. Rade restorani, kafići, kina... sve radi. I svi igraju utakmice, ne samo nogometaši. Kod nas u Soligorsku je iznimno popularan hokej, pa se na tribinama zna natiskati i oko 5 tisuća gledatelja. Imaju puno fanova i očito ih nije briga za zarazu.

Provode li se testiranja među igračima?

- Mene i moje suigrače nitko nije testirao. Dođemo, igramo i idemo doma. kao i uvijek. Nekolicina mojih suigrača u nekom je trenutku dobila temperaturu, ali niti njih nitko nije tretirao. Liječnici su rekli da je to viroza... Znam da sve to zvuči neobično iz hrvatskog kuta, pa i kuta cijelog svijeta, ali ovdje se korona tretira kao gripa. iskreno, i ja je sada već tako doživljavam.

Bjeloruska liga preko noći je postala gledana u mnogim državama. Jeste li svjesni toga?

- Itekako smo svjesni. Mogu vam reći da je ta gledanost motivirala i inspirirala mnoge igrače, koji doista daju sve što mogu u svakoj utakmici kako bi ih možda netko uočio i ponudio im bolji ugovor. Da, korona je pomogla da liga bude kvalitetnija.

Jeste li i vi zaigrali bolje?

Razlika u kvaliteti

- Ja sam i inače igrač koji se i igri jako puno oslanja na borbu, trku i duel, pa sam sada samo nastavio igrati tako. No, i meni je veći gušt kada vidim da je utakmica prepuna tempa i duela.

Sada ste već odradili sedam kola, kako ste doživjeli bjelorusku ligu?

- Trči se više nego u Prvoj HNL, ali su igrači tehnički i taktički slabiji. Tu nema kluba koji bi mogao parirati Dinamu, po meni nešto teže i Hajduku, Rijeci i Osijeku, ali vodećih pet-šest klubova svakako bi konkuriralo za četvrto, peto mjesto na tablici HNL-a. Oni najslabiji klubovi su otprilike na razini Intera ili Varaždina.

A kakvi su uvjeti za rad i igranje?

- Odlični, iznenađujuće dobri. Svaki klub ima kamp. Naš je recimo vrlo komforan, pruža sve što ti treba za normalan život. Imamo odlične terene na raspolaganju, ali i apartmane, sobe, restoran, teretanu, bazen, saunu... Evo, ja sam tek nakon četiri mjeseca boravka u Soligorsku napokon pronašao adekvatan stan, ali nisam posebno niti žurio, jer sam u kampu mogao vrlo komforno živjeti. Što se stadiona u ligi tiče, ima ih novih, ima i nekih starijih, ali tereni su svi novi i vrlo dobri za igranje.

Toliko od Tina Vukmanića, čije su nam riječi donijele veliku injekciju optimizma. Ako Bjelorusi - njih je nešto više od 9 milijuna - mogu normalno živjeti i igrati, zašto ne bismo i mi? Oni imaju 19 tisuća zaraženih, mi dvije? Od kojih je većina izliječena.