Impresionirani talijanski novinari: 'Ovo je najbolja hrvatska generacija od 1998.'

Ovakve me situacije prisiljavaju da ponovno razmislim o svemu. U kojem smjeru srljaju nogomet i društvo? Do kojih će nas to granica odvući?

Autor moralke iz uvoda teksta je, već pogađate, nogometni trener zatečen divljaštvom navijača na tlu moderne Italije, ali moglo bi vas razočarati kada pročitate da se ne zove Niko Kovač, nego Rafa Benitez. Ovim se riječima, naime, trofejni španjolski trener na svojoj službenoj stranici oprostio od Cire Esposita, navijača Napolija koji je usmrćen hicem Romina ultrasa. Tragični sukob se odigrao na rimskim ulicama u svibnju 2014. uoči finalne utakmice talijanskog kupa, a spominjemo ga tek kao okvir za raspravu o huliganstvu koja će uslijediti idućih dana.

Zli hrvatski fanovi

Ta je rasprava, ako pitate nižepotpisanog, već krenula stranputicom pa sve vrvi od usporedbi s barbarskim plemenima. Otprilike, oni strašni Vizigoti koji su 410. godine opustošili Rim nestašna su dječica, koju bi Krešimir Vlajčević bez problema doveo u red s dvije oštrije disciplinske mjere, u usporedbi sa zlim hrvatskim fanovima. Višak dima s tribine očito zamagljuje bit priče o navijačima nacionalne momčadi, a bit je da pirotehničko orgijanje sa San Sira nije usamljeni imbecilni čin tog društva.

Rekao bi pjesnik, ima toga ovdje i suviše, ali na vrhu piramide je svakako veličanje ustaštva po svaku cijenu. Sve do Šimunićeva koncerta na Maksimiru ta je ludost bila odobravana ili čak subvencionirana iz HNS-ove blagajne. Siroti i slabo obaviješteni Joe je popasao drakonsku kaznu, amnestirao grijeha sve ostale sudionike karnevala, pa se HNS mirne duše mogao baciti na politiku “nulte tolerancije” prema piromanima, homofobima (“HNS, pederi”) i posebno ksenofobima (“Mamiću, cigane”).

Niko Kovač se nakon utakmice zgražao nad navijačkim postupcima kao da je jučer padobranom sletio u sav taj živopisni kolorit u kojemu je s kapetanskom vrpcom oko ruke proveo puste godine. Ispričavao se svekolikoj javnosti i talijanskim novinarima na press konferenciji, iako su oni bili raspoloženiji za Conteove isprike nego za nove hitove s tifo-scene. Jer, svojeg izbornika samo što nisu beatificirali i proglasili njihovom verzijom Guardiole, a on im se za kormilom “azzurra” revanširao potpunim odustajanjem od igre. Dekadencija je naziv koji najbolje ilustrira ono što su Talijani igrali u većem dijelu meča.

Nestvarni prizori

Na početku dvoboja činilo se, doduše, da Conte ima elaboriran plan. Njegovi su stoperi u tim trenucima slali okomite lopte na Zazu ili Immobilea, koji su stopere “vatrenih” izvlačili prema centru i oslobađali širok prostor iza njihovih leđa bočnim igračima. Ta je priča ipak zamrla već sredinom prvog poluvremena i Conte je silom prilika prešao na plan B koji kolokvijalno možete nazvati i “drži gaće”.

Suverenom kontrolom lopte u početnih 25 minuta nastavka Hrvatska je natjerala domaćina da “iz autobusa” odgleda utakmicu. Na trenutke smo gledali nestvarne prizore, kontinuirane napade od tri-četiri minute, tako da je Björn Kuipers dolazio u napast oduzeti loptu hrvatskoj reprezentaciji zbog pasivnog napada. Onda bi se ipak sjetio da je Hrvatska hendikepirana neigranjem Luke Modrića, pa bi dopustio još dodatnu minutu tika-take.

Problem je, međutim, s tika-takom što na kraju treba osmisliti finalni pas ili barem doći u poziciju za udarac s distance. Kovačevi nogometaši to nisu uspjeli činiti jer su Talijani ipak velemajstori obrambene taktike i zatvaranja prostora. Ostaje dojam da bi Kovač uz malo više odvažnosti stigao i do pobjede.

- Razmišljali smo o tome cijelo vrijeme, ali odustali smo od prevelikog rizika nakon ulaska El Sharawyja i Pellea, koji su domaćinu dali novu energiju. Mislim da su zamjene ipak bile pravovremene - kaže Kovač i pomalo žali za Perišićevom meč-loptom u finišu dvoboja.

Dug je put

Kod kuće se neće moći obraniti od kritike da je na San Siru propustio ovjeriti ulaznicu za Euro 2016. Talijanski su novinari, međutim, ostali impresionirani već i ovakvim izdanjem Hrvatske. “Ovo je vjerojatno vaša najbolja generacija nakon 1998., zar ne?” pitao je jedan. “Polako sa zaključcima, dug je put pred nama”, odgovorio je Kovač. Pomisao o reprizi Francuske, 18 godina poslije, morala mu je proletjeti mislima.