Inter klub Hrvatska: ‘Perišić nas je spašavao da nas ne izbace, Balotelli ispitivao je li Hrvatska u Africi‘

Inter je ušao u svoje sedmo finale Lige prvaka u povijesti kluba, drugo u zadnje tri godine. Inter i PSG će snage u velikom finalu odmjeriti u subotu od 21 sat. Zbog toga smo odlučili istražiti postoji li skupina navijača Intera u Hrvatskoj. Inter Club Fedeli Hrvatska je jedini službeni ogranak Intera u Hrvatskoj i broji oko 300 članova. Klub je osnovan još 2009. godine te smo o samom osnivanju, načinu funkcioniranja i aktualnoj sezoni razgovarali s predsjednikom kluba Antoniom Bulićem.

Što je uopće Inter Club Fedeli Hrvatska i kako članstvo u Interu funkcionira?

- To nije klub navijača nego je Inter klub, ogranak Intera u Hrvatskoj. Postoji određen broj tih Inter klubova i kroz njih dobijete članove Intera, kojih je ove godine oko 208 tisuća. Na primjer, ako se netko iz Hrvatske želi učlaniti u Inter, mora se javiti nama, čak i da se javi izravno Interu, oni bi ga uputili nama.

Piše na vašim stranicama da postojite od 2009. godine.

- Pa, zapravo, postojimo puno dulje. Klub je registriran od 2009. u Zagrebu, a prije toga je bio u Rijeci. Taj je postojao još 20-ak godina ranije, međutim tamo se navijačka baza smanjila jer su ljudi starili, a nisu dolazili novi članovi te nakon što im je značajno pao broj članova, nama je Inter ponudio da preuzmemo. U prošlosti su oni to dopuštali samo Talijanima, mi smo bili prvi stranci koji su dobili dopuštenje za otvaranje podružnice kluba. Pošto mi ne govorimo talijanski i nismo mogli komunicirati, morali smo dobiti preporuku pa smo je dobili od tih ljudi iz Rijeke koji su talijanska nacionalna manjima. Tako smo 2009. krenuli s novim klubom. Ja sam bio član Intera sedam ili osam godina prije pokretanja ovog kluba.

Od kada ste predsjednik Inter Club Fedeli Hrvatska?

- Od prvog dana. Nas trojica smo to pokrenuli. Hrvoje Kovač i ja u Zagrebu, Biljan Davčev u Rijeci i Nikola Raguž u Dalmaciji. Onda smo morali prijaviti tko će biti predsjednik, dopredsjednik i osoba za odnose s javnošću. Nije tu bilo nekog glasanja, pitali smo se tko će i eto tako sam ja predsjednik od prvog dana.

Imate li kakve obaveze kao predsjednik?

- Zapravo nikakve posebne. Moramo svake godine riješiti te neke administrativne stvari, potpisati ugovor s Interom, brinuti se imamo li barem 50 članova, jer inače ne možemo postojati, sve uplatiti na vrijeme i slično. Imamo neke moralne obaveze pomoći ljudima kupiti ulaznice, pomoći im ako je, recimo, izgube, pomoći članovima kluba. Sad je bila invazija na ulaznice za finale, pune ruke posla imamo.

Kad smo već na toj 2009. da se dotaknemo i Interove zadnje Lige prvaka, kakva su sjećanja na tu noć, je li se puno slavilo?

- Osvojiš ju prvi put nakon 1965. godine, bilo je puno emocija, ljudi zovu cijelu noć. Ali tamo je malo drugačiji stil navijanja. Ja sam malo stariji pa se sjećam takvog navijanja i kod nas, Dinamo, Hajduk, Zvezda, Partizan tijekom ‘80-ih i ‘90-ih, sad je to kod nas splasnulo. Kod nas jedanput godišnje bude utakmica s 20 tisuća ljudi, prosjek je do nekih pet tisuća, a ne znam je li Inter ikada imao utakmicu s manje od 50 tisuća gledatelja na stadionu. Kod njih navijaju svi, i mladi i stari. Taj čovjek koji je nas preporučio Interu ima otprilike 65 godina, a njegova majka je još navijačica i sve prati oko Intera.

Kakva su očekivanja za ovogodišnje finale?

- Šanse su 50:50. Kladionice daju veće šanse PSG-u, a vidio sam i anketu u nekom hrvatskom mediju u kojoj su ljudi dali veće šanse Interu. Ovisit će sve o tome tko će biti u kadru. Hoće li igrati Lautaro Martinez ili ne, ako njega nema, Inter je već puno slabiji.

Imate li ulaznice za finale?

- Postoji sustav u koji se prijaviš ako si član pa dva tjedna prije utakmice Inter objavi kome će dati ulaznice. Dobili smo 3-4 ulaznice, ali samo one skuplje, po 650 eura. Inter je dobio 320.000 zahtjeva za ulaznicama. Prednost su imali godišnji pretplatnici i to oni s više od deset godina kao pretplatnici. Za Istanbul 2023. godine je bila nekakva lutrija, tad smo tražili 30 ulaznica i dobili smo svih 30, dok smo ove godine za četvrtfinale s Bayernom dobili samo dvije za Allianz Arenu. Očekivao sam 10 do 15 ulaznica. Pitanje je hoće li ljudi prihvatiti te ulaznice jer postoje četiri kategorije: za 70, 190, 650 i 950 eura. Možemo mi dobiti 30 ulaznica po 950 eura, oni ispadnu fini koliko su nam karti dali, a mi moramo odbiti jer malo tko to može platiti. Neki naši članovi idu u München, gledat će utakmicu u fan zoni. Neki idu u Milano, jer će na San Siru biti organizirano gledanje, dok su se neki snašli za ulaznice privatnim putem, preko sponzora.

Za svaku utakmicu to funkcionira na taj način?

- Ne, to je samo za ovo finale. Za gostujuće utakmice pošaljemo popis članova koji žele ulaznicu, oni skupe popise svih svojih klubova pa objave tko je dobio. Za domaće utakmice imamo prioritet kao Inter klub, karte možemo kupiti prije nego što odu u slobodnu prodaju. Također, imamo pravo za četiri utakmice godišnje koje oni odrede dobiti ulaznice po povlaštenoj cijeni.

Organizirate li sami put i smještaj ili klub pomaže?

- Tri do četiri puta godišnje organiziramo bus iz Zagreba preko Rijeke za Milano. Bili smo na utakmici s Cagliarijem 12. travnja. Organiziramo bus, ja skupim novac i kupim 50 ulaznica i idemo tako zajedno. Utakmica je bila u 18 sati, mi krenemo iz Zagreba u 4 ujutro, do 12 smo u Milanu pa ljudi imaju i malo vremena prošetati gradom.

Postoje li kakvi događaji ili druženja svih tih Interovih podružnica?

- Ima toga puno. Prošli tjedan imali smo dva sastanka s Interom preko Teamsa, gdje su nam prezentirali poklone i sve privilegije koje ćemo imati tijekom godine. Mi s Interovom iskaznicom imamo popust u službenoj trgovini kluba, popust na ulaznice, putno osiguranje za putovanja na utakmicu... Ta kartica pokriva bar dio cijene ulaznice. Prije nekoliko tjedana je bio događaj na stadionu na kojem su sudjelovali Inter klubovi, utakmica je bila u 15 sati, a članovi su mogli ući u stadion u 9 i pred njih je došao predsjednik Intera Beppe Marotta, legende kluba kao što su Javier Zanetti i Francesco Toldo. Razgovarali su s navijačima što im se sviđa, što ih muči... Nakon toga su se išli fotografirati s peharima Intera, koje inače možete vidjeti izložene u staklu u muzeju, a oni su ih mogli držati i slikati se s njima. Često nam prije utakmice organiziraju ture stadionom. Djeca mogu izaći prije utakmice s igračima, moj sin je više puta to radio. Doveli smo i veterane Intera na Rujevicu na utakmicu s Rijekom. Jedna anegdota, neću nikoga imenovati, ali neki ljudi iz Rijeke su mislili da je to samo priča i da neće doći, a kada su vidjeli da su stvarno sletjeli, tek su tada neki uzeli ulaznice za ložu i poklone. Također, nisu pustili našim članovima da pristupe igračima i onda je Zanetti rekao da neće igrati dok se svi članovi ne slikaju s njima. Došao je dečko koji je radio noćnu smjenu u vukovarskoj bolnici izravno u Rijeku nakon smjene i zaštitari ga nisu pustili da se slika s njima i Zanetti je otišao na tribinu da se slika s njim. Pošto smo mi klub koji je jako udaljen od Milana, oni to jako poštuju jer nije isto nama doći na utakmicu i nekome iz Monze.

Koliko članova imate?

- Trenutno 300, ali sad je finale Lige prvaka, ako osvojimo, to je još 100 do 150 članova. Mi se trudimo držati oko ove trenutačne brojke jer znamo koliko ulaznica možemo dobiti za utakmice i onda nema smisla da imamo 700 članova, a ja znam da ja mogu dobiti 50 ulaznica.

Kad smo već spomenuli Zanettija, jeste li upoznali još koju legendu kluba?

- Pa zapravo sam ih upoznao skoro sve. Jedino nisam Diega Milita, on mi je drag jer je bio junak finala 2010. godine. Često oni znaju organizirati druženja s igračima ili ako je netko suspendiran ili ozlijeđen zna doći do nas prije utakmice. Znamo imati i opciju da prije utakmice budemo u tunelu kroz koji igrači ulaze u stadion pa se možeš pozdraviti s igračima. Dok su bili Marcelo Brozović i Ivan Perišić znali smo ih zaustaviti, slikaju se s tobom i potpišu ti nešto.

Imate li još koju anegdotu s legendama kluba?

- Jedanput smo bili u tom tunelu i rečeno nam je da se ne obraćamo igračima jer je napeta utakmica da ih ne ometamo. No, kad je prolazio Perišić, javili smo mu se na hrvatskom i on je stao. Dolazi osiguranje koje nas želi potjerati van, a Perišić im je rekao na engleskom "To su moji dečki, nemoj ih gnjaviti". Također, jedanput su djeca trebala izlaziti s igračima i jedno dijete nije došlo. Moj sin Paolo je tad izlazio s igračima, a s nama je bila i mlađa kći. Oni su htjeli da ide ona, isprva nije htjela, ali smo ju nagovorili. Moj otac u Dubravi gleda prijenos utakmice i čeka unuka. Zovem ja njega i kažem mu da će izaći i unučica Dora jer im je falilo jedno dijete. Gleda utakmicu u kafiću i kaže konobar "Eno ga moj brat koji igra u Italiji". Moja kći je izašla na teren s igračem Verone, a to je bio tad svima nepoznati Bruno Petković. Kasnije je on došao u Dinamo i postao poznat. Bila je i neka utakmica Lige prvaka onu sezonu kada je Samuel Eto‘o došao iz Barcelone i bili smo u onom tunelu gdje prolaze igrači. Čovjek prolazi, stane i pita nas odakle smo. Kažem mu iz Hrvatske i pitam ga mogu li dobiti dres, on se svuče i da mi ga. Također, na nekom derbiju protiv Juventusa ili Milana izgubili smo i išli kući automobilom. U Bresci smo oko 2 sata u noći stali na benzinskoj crpki. Netko je točio gorivo 50 metara od nas i nešto nam vikao, krenuo prema nama i onda smo shvatili da je to Mario Balotelli. Govorio nam je da ne budemo tužni, a ja mu odgovaram "Normalno da ti nisi kad voziš auto od 150 tisuća eura!" Vidio nas je u Interovim dresovima i prišao nam, pitao nas je odakle smo, je li Hrvatska negdje u Africi i takve slične pričice.

Spomenuli ste bili da imate organizirano skupno gledanje utakmica.

- Da, prijatelj drži dvoranu na Velesajmu gdje igramo nogomet godinama, ondje ima dva projektora i tamo gledamo sve Inter, hrvatsku reprezentaciju, Dinamo u Ligi prvaka...

Kako komentirate ovu sezonu? U finalu Lige prvaka ste, ali talijanski naslov je izmakao.

- Kao prvo: ne sviđa mi se ova amerikanizacija sporta. Prije nekoliko godina smo bili na derbiju Inter - Milan i platili ulaznicu 40 eura. Sad je najjeftinija ulaznica za derbi 120 eura i to za ona mjesta na samom vrhu stadiona, a ova koja je bila 40 sada košta 200 eura. Ja sam ih nazvao i žalio se, a oni su odgovorili da dok god rasprodaju stadion, nemaju razloga mijenjati cijene. Takve utakmice se rasprodaju za pola sata. Protiv Barcelone su srušili talijanski rekord za prihod od jedne utakmice. Njima je ove godine bio interes samo ići što dalje u Ligi prvaka i uzeti novac. Ja uvijek kažem da je prioritet liga. Gurao si na sva tri fronta, lovio trostruku krunu, a nemaš širinu kadra za tako nešto. I da osvojimo Ligu prvaka, zamijenio bih je za naslov prvaka Italije.

Ali činjenica je da ste ušli u drugo europsko finale u tri godine, mislite li da je Inter ponovno europska velesila?

- Ja nisam vjerovao ni da ćemo ove godine doći do finala. Bio sam siguran da ćemo ispasti od Barcelone.

Kako ste preživjeli tu utakmicu?

- Nisam je gledao! Bio sam na službenom putu i gledao sam na mobitelu. Palio sam, gasio, jednostavno nisam mogao bilo mi je prestresno. Nisam ni vidio gol Acerbija za produžetke jer sam uključio "Brak na prvu". Ovo je velik uspjeh, gurao si na tri fronta do samog kraja, ali ako na kraju ostaneš bez trofeja, uzalud sve.

A što kažete na Sučića? Mislite li da će se uklopiti?

- Kad je Kovačić dolazio u Inter bio sam dosta optimističan jer imamo dosta veza s Dinamom, sin je tada trenirao tamo. Nije u Interu napravio neku veliku karijeru, kasnije je to došlo kroz Real Madrid i Chelsea. Kasnije je došao Brozović. Mene zovu iz Intera, ovi koordinatori, pitaju me kakav je. Ja im govorim ljudi da ne znam tko je ovoga kupio, a on je napravio karijeru u Interu, ostavio je nenormalan trag. Spominjem to jer imam puno bolje mišljenje o Petru Sučiću nego što sam tada imao o Brozoviću. Mene su još prije nazvali, pitali za njega, a čim te nazove koordinator i pita tako nešto, znaš da se nešto događa. O Sučiću imam jako pozitivno mišljenje, trebat će vremena da se prilagodi na taj nogomet, ali bi mogao igrati i biti dobar.

Možete li mi malo opisati posjet stadionu, atmosferu?

- Ljudi znaju pogrešno percipirati posjet San Siru. Sina sam znao voditi sa sobom kad je imao sedam godina i tad ga nije toliko zanimao nogomet. Na stadionu je 70 tisuća ljudi, napeta je utakmica, a on traži na WC. Pustiš ga samog da ide desetak minuta do WC-a među 70 tisuća ljudi. Tamo nema nikakvih problema, neće te nitko udariti. Kad igraju Inter i Milan, veliki gradski derbi, a ljudi idu zajedno na utakmicu u podzemnoj, na cesti, samo kad dođete do stadiona svako ode na svoj dio. Znali smo sjediti dva metra od ograde gdje su navijači Milana, nitko me nikad nije udario, pogodio, eventualno neka zezancija. Oni zabiju gol, slave i nikome ništa. Jedino što kažu da u Interovom dresu šetati po Torinu ili Napulju nije baš preporučljivo. Kad navijači dolaze na stadion, jedino Juventusovima se napravi koridor kroz koji ulaze, svi ostali klubovi su zajedno u gradu bez ikakvih problema. Kazne su toliko rigorozne da se ljudima ne isplati kačiti se s nekim zbog utakmice. Bilo je jedanput na utakmici Inter - Sampdoria nekog verbalnog koškanja i gađanja bananama navijača koji su odvojeni pomičnom ogradom na parkiralištu. Netko je išao baciti bananu, spotaknuo se i pao na ogradu. U tom trenutku tisuću ljudi je ušutjelo. On se digao i stao na mjestu. Dolaze laganim tempom dva policajca, zavezali su mu ruke PVC vezicama i odveli ga. Bio je svjestan kad je pao da je gotov.

Kako ste uopće počeli navijati za Inter?

- Živim u Zagrebu cijeli život i tijekom ‘90-ih je u mom kvartu bilo puno oficira i vojnika JNA. Oni su imali neke svoje dućane u kojima su mogli kupovati stvari koje mi nismo mogli. Ja sam u školi igrao nogomet, nisam imao nikakav dres jer tad se to nije moglo nikako kupiti. Vidio sam jedino povremeno u Sportskim novostima sliku igrača Intera i svidio mi se taj dres. Naravno, nemam ga gdje kupiti, osim u Italiji, a dres tada košta otprilike 200 maraka. Odjedanput njih desetorica u školi imaju te dresove! Dobili su od neke vojske. Ja sanjam o tim dresovima, a ne mogu si ih priuštiti, moja mama je tad radila za 300 maraka mjesečno. Od tada mi je to ostalo jer sam si rekao da ću si jedan dan kupiti taj dres. Kada sam imao otprilike 20 godina, na zadnjoj stranici Sportskih novosti se pojavio članak o čovjeku iz Rijeke, Elviju Bakariniju, tadašnjem dekanu Filozofskog fakulteta u Rijeci, kako on i mama idu na utakmice posljednjih 40 godina i još neke njegove dogodovštine. Na dnu je pisao broj telefona da mu se javi tko voli Inter. Razmišljao sam koji dan da se javim čovjeku ili ne, javilo mu se sigurno 1000 ljudi. Ipak se mu se javio i odgovorio mi je kako sam tek drugi. Nakon toga sam s njim krenuo na utakmice. Onda nas je on kasnije preporučio i bio garancija u Interu jer je on bio uvaženi član – zaključio je Bulić.