"Ispričavam se, može li trener-sendvič pozvati litru i vodu za ovaj cijenjeni stol?"
Vidim nasmijanog prosijedog gospodina kao da se sinoć dogodilo, iako je od susreta u kultnom Domagoju ispod maksimirskog stadiona prošlo dvadesetak godina. Mladen Frančić privukao je stolac i tako je počela beskrajna serija razgovora o nogometu i ne samo nogometu. Posljednji put smo u sličnom, brojnijem sastavu u osječkoj "Mađarskoj Retfali" prošlog petka odbrojavali sate do utakmice Hrvatske i Austrije.
S Frantom me upoznao jedan moj ironično intonirani novinski uradak. U svojem prvom mandatu u Slaven Belupu novo trenersko lice redovito se u TV prilozima poslije utakmice odjavljivalo "zahvalom svim našim sponzorima". Ta je vrsta gerilskog marketinga u početku bila simpatična, ali s vremenom je postala naporna pa je Frančić u novinskom tekstu osvanuo s titulom trenera-sendviča.
Umjesto da digne nos, s bocom vina došao je za stol Tomislava Židaka oko kojeg smo se kao oko velike kvočke tiskali mi mlađi novinari. Mislili smo da počinje blok-sat mentalne masaže, a počelo je prijateljstvo koje će sljedećih sezona biti učvršćeno kako na utakmicama tako još više na kondicijskim treninzima, prvo u sjeni Vjesnikova nebodera, kod Lepog u Tri cicera, a poslije i kod zajedničkog vanjskog suradnika Van Gogha.
Vijest o smrti Mladena Frančića jedna je od onih koje čovjeka presijeku u koljenima jer odlazi u prvom redu drag čovjek, a tek onda važan trener. A Franta je bio važan trener, u našoj nogometnoj stvarnosti bitno važniji nego što biste zaključili po karijernoj putanji posljednjih sezona. Zaplovio je trenerskim vodama čim je zaključio karijeru amaterskog igrača i nakon diplome na Trenerskoj akademiji brzo je napredovao. Vrhunac karijere dosegnuo je u Iranu u sezoni 2004./05. Provincijski Foolad, pa još iz većinske arapske pokrajine Huzestan, odveo je do naslova državnog prvaka, što je pothvat ravan onome da Dinaru iz Knina lansirate do titule hrvatskog šampiona.
Poslije je vodio više saudijskih drugoligaša i u stankama između angažmana redovito s tribina kibicirao sve HNL predstave. Kod nas, međutim, novu značajniju priliku nije dočekao, vjerojatno i zato što je u društvu cehovskih progresivaca znao glasno primijetiti da "mnoge današnje trenere muči što se nogomet još uvijek igra loptom".
Franta, hvala Vam na društvu i zajedničkim uspomenama. Počivajte u miru.