34-godišnji argentinski lijevi bek Luis (Lucho) Ibanez jedan je od nekolicine igrača koji su nastupali i za zagrebački Dinamo i za beogradsku Crvenu zvezdu. Od 2021. godine nastupa za Grafičar koji slovi za Zvezdinu ‘filijalu‘.
Popularni Lucho osvojio je srca navijača u svakome klubu za koji je zaigrao, i to ponajviše zbog svog zalaganja na terenu. U podcastu "Alesto" ispričao je Aleksandru Stojanoviću o svojim počecima, neasfaltiranim ulicama rodnoga Morena (u okrugu Buenos Airesa), kao i o prijateljima koji su zagrizli u kriminal i drogu, no svejedno bi ovoga trenutka bili u stanju zaigrati u prvoj postavi Zvezde.
- U gradu u kojem sam odrastao još uvijek nema asfalta. Živio sam u jednom veoma opasnom kvartu iz kojega moj tata i dalje ne želi otići. Njemu sam renovirao cijelu kuću, on još živi ondje. Tamo ne može ući bilo tko. Ja sam dosta radio... Nije da nije bilo hrane na stolu, moj je otac stalno radio. Radio je i navečer i popodne, dolazio bi u sedam ujutro, spavao do tri popodne pa opet odlazio na posao. Ja sam igrao nogomet i također radio. S 10 ili 12 godina kosio sam travu susjedima, a s 14 sam počeo raditi dostave za jednu pizzeriju. Sa 16 sam prodavao ruže na ulici, tu sam zaradio mnogo novca. Jedan trener iz Boce Juniors uhvatio me dok sam prodavao cvijeće na ulici, pitao me što radim tu. Nakon toga su mi povećali svotu, klub mi je davao više i zabranio mi je rad na ulici. - prisjeća se Ibanez.
Kriminal i droga
- Kod nas u kvartu ili si nogometaš ili radiš na gradilištu ili kradeš! Moj tata je uvijek nastojao učiniti sve kako bi se kod nas u kući pošteno radilo. Bilo što. Tako sam naučio odmalena i obećao sam sebi da ću uspjeti. Kada sam navršio 19 godina, krenuo sam u Europu da bi moja obitelj imala normalan život i da više ne bi morala tako živjeti, da na kraju svakog mjeseca brine hoće li platiti račune... Uvijek sam oko sebe imao ljude koji su pričali da - ako pošteno radiš i imaš neki cilj - možeš doći do toga. Ja sam imao prijatelje koji su krali, koji su bili u zatvoru ili su sada u zatvoru, koji i sada kradu, prodaju drogu... Drogirali su se s 12-13 godina! Ja bih igrao nogomet u kvartu s ljudima koji nose pištolj u torbici. Meni to nije bilo privlačno. Ja sam imao svoj cilj. Igrao sam nogomet s njima jer su mi prijatelji, ali onda bih otišao kući i idući dan na trening. Imam strica koji je igrao nogomet i nije uspio, stoga je njemu bio cilj da ja uspijem. Išao je sa mnom na svaki trening - dva smo sata putovali do Boce. Znalo je biti trenutaka kada on ne bi jeo ništa samo kako bi meni kupio sendvič koji bih pojeo nakon treninga. Zauvijek ću pamtiti te situacije, znam dobro što se odvijalo... I danas ja financiram sve njih, mog tatu, mamu, strica, sestre. Nije mi žao toga, jer ja znam što su oni žrtvovali da ja uspijem i postanem nogometaš. Danas mi je drago što oni mogu živjeti od toga.
Vječiti talenti
Na pitanje zašto brojni argentinski talenti nisu ostvarili željenu karijeru odgovara:
- Nisu uspjeli jer je u Argentini tako... Podigneš novine i izađu ti igrači, top igrači! Ja ti, Aco, danas na ulici u Argentini, u svom kvartu, mogu naći igrača od 17-18 godina i dovesti ga da igra u prvih jedanaest u Zvezdi! I to sigurno. Ali neki nisu uspjeli jer su morali raditi. Nekada tijelo ne može izdržati napor da se ujutro radi, a popodne trenira ili da se ujutro trenira, a popodne radi. Kad ti netko kaže "Ja nisam uspio jer sam morao raditi", kod nas u Argentini je to istina. Ljudi nemaju za jesti, a klubovi tek sad osiguravaju igrače koji su s 14 godina dobri pa imaju menadžere. Prije toga nije bilo. Ja sam prvog menadžera imao s 18 godina. On mi je kupio kopačke, dao novac za put... Ja gledam sad svuda, ovdje u Srbiji, u Hrvatskoj, u Argentini, dječaci već od 12. godine imaju menadžere.
Cijeli podcast pogledajte ovdje: