Svi mi zaraženi nogometom u nekom trenutku bivamo cijepljeni određenom klupskom bojom, obično je to mjera obiteljskog medicinskog savjeta da se zaraza ne bi nekontrolirano razbuktala, pa se onda tog svečanog čina zauvijek sjećamo kao žive slike. U vladajućem pandemijskom žargonu za sebe bih mogao reći da sam "vakcinisan", jer spletom okolnosti svoj "pelc" primio sam u Beogradu. Špricu s plavim punjenjem u rukama je držao Zlatko Kranjčar.
Bio je svibanj 1983. godine, i sve je u proljetnom zraku mirisalo na još jednu Dinamovu titulu, drugu zaredom nakon 24 godine gladovanja. Trebalo je samo pobijediti Partizan u gostima, preuzeti uzde prvenstva, i u preostalih pet kola sigurno proći ciljnom ravninom.
Dinamovo cjepivo
Zbog više razloga utakmica je zračila posebnim magnetizmom. Za početak, suparnik je imao slične planove kao Dinamo, osim toga, igralo se na Zvezdinom stadionu jer je JNA zadesila "nevolja", tada još samo u vidu sleta, jer je i tri godine nakon završne Titove ofenzive na Bijelu kuću trebalo svečano obilježiti rođendan pokojnog maršala.
Selidba na dvostruko veći stadion značila je da će dinamovcima na raspolaganju ostati puno više ulaznica. Otac i krug njegovih prijatelja, oveće društvo iz Slavonskog Broda, nisu željeli propustiti priliku. Tako sam se kao desetogodišnjak, dotad uvjeren da su svadbe masovna okupljanja, odjednom našao u paralelnom svemiru, na tribinama okružen mnoštvom od gotovo 100 tisuća ljudi.
Dinamo je poveo autogolom, nekom nespretnom reakcijom beka Rojevića, što je izazvalo ushit, ali ne i erupciju. Vulkan koji kreće iz trbuha koji je u sekundi preplavio cijelo tijelo osjetio sam kada je Zlatko Kranjčar pogodio za 2-0. Stigao je iz pozadine, s desnog krila, prihvatio Cerinovu loptu u trku, eksplozivno se izbacio na lijevu nogu i - bum! S 25 metara smjestio je loptu u bliži vratarov kut, koju ja dan-danas doživljavam kao plavu injekciju.
Ostatak priče manje je zabavan. Dinamo je u nastavku prosuo dva gola prednosti, završilo je 2-2, a kraj prvenstva "plavi" su dočekali na trećem mjestu. Bješe to filmski kratko putovanje od euforije do očaja, moje prvo takvo putovanje sa Zlatkom Kranjčarom.
Cico Kranjčar cijepio je više generacija Dinamovih navijača prije nego što je moja došla na red, jer je raspolagao bogomdanim talentom, zbog čega je već sa 17 na potpis dobio profi ugovor.
U Dinamo je zakoračio s nepunih deset, poslužio se sitnom podvalom da ga treneri ne vrate doma kao prezelenog, a "Đalma" Marković ga je odmah izdvojio u hrpi od stotinjak novih klinaca na probi.
"Pamtim taj dan kao da se sve dogodilo jučer. Podijelili su nas iza juga, tamo gdje je danas parkiralište, bio je lešnati teren, a ja sam odmah odskakao, iako sam bio puno sitniji i nježniji od drugih. Kad je utakmica završila, Đalma pokazuje prstom i govori "ti mali, ti mali" i onda pita "kad si rođen". Shvatio sam ako kažem pravo godište, ništa od Dinama…", u biografiji iz pera Nine Škrabe prisjetio se Cico početaka i prvih lažnjaka.
Zaštitno lice kluba
Potkraj sedamdesetih Kranjčar je već zaštitno lice kluba, nasmijana maskota koja vas pozdravlja s retrovizora automobila, kuhinjskih kredenaca i frižidera, reklo bi se danas najjači marketinški adut kluba, ali tek dolaskom Ćire Blaževića postaje šampion i ključni strijelac momčadi. Budući da su ga izbornici jugoslavenske reprezentacije uglavnom uspješno zaobilazili, titula će u njegovu slučaju imati značenje pečata u šampionskoj radnoj knjižici. Cico je kod Ćire postao gladan trofeja. Nekoliko dana nakon onog mojeg beogradskog cijepljenja, vratit ću se po drugu dozu iz ruku istog heroja. Dinamo će u finalu Kupa pobijediti Sarajevo s 3-2, a Kranjčar zabiti dva gola.
Cicu Kranjčara bliže ću upoznati petnaestak godina poslije kao mlad novinar, prateći njegov uspon prema vrhu hrvatskog nogometa, ovaj put u ulozi trenera. Naklonost publike i simpatije novinara ostale su dijelom njegove prtljage, poput suvenira iz igračkih dana, ali rijetki su iskreno vjerovali da Cico trener može zasjeniti karizmu Cice igrača, ili nadmašiti klasu Cice napadača. Nisu mu vjerovali niti u klubu: od prvog ga otkaza nije spasila niti osvojena dvostruka kruna, zamijenio ga je Otto Barić "jer ima više međunarodnog iskustva", a nakon come backa dvije godine kasnije, brzo je nestalo strpljenja za nestabilnu vožnju momčadi, kao i tolerancije za "slobodnije" ponašanje Cice Kranjčara.
U paketu s blamažom u Dugom Selu, angažmana u najdražem klubu u onom, sportskom, smislu, koštali su ga porazi u skupini Lige prvaka protiv Olympiacosa i Porta. Na većoj mapi nisu u njegovu korist radile sve učestalije usporedbe s Brankom Zebecom, najslavnijim predstavnikom te trenerske sorte, koja je muku akumuliranu na nogometnoj klupi utapala u sadržaje u čaše.
Porok ga je skupo koštao
Cico je slovio za trenerskog nomada, koji ne odbija ponude. Za trenera iz sredine tablice ta je pozicija prednost jer jamči financijski bezbrižan život, ali u slučaju "mistera" s trofejnim pedigreom i apetitom, dođe kao dvosjekli mač. Još jedan Samobor ili Marsonia (usput, dva Kranjčarova kluba) i lako ćeš nestati s radara velikih i bogatih. U tom pogledu, Kranjčarova epizoda u NK Zagreb vjerojatno je vrh njegova trenerskog opusa i nedokučivi svjetionik za 99 posto HNL-ovih trenera.
Grupu gladnih i vrlo dobrih, ali ne i najboljih nogometaša, odveo je tada u Kranjčevićevoj do naslova prvaka, ukinuvši duopol Dinama i Hajduka. S te lansirne rampe Cico će u nastavku priče odNastavak sa 29. stranice j letjeti do nacionalne momčadi. I s njom kao nitko dotad projuriti kvalifikacijskom skupinom do Svjetskog prvenstva. Tamo se neće osramotiti na terenu, minimalan poraz s Brazilom, dva remija s Japanom i Australijom, njegova su bilanca, ali dobit će otkaz zbog izleta preko crvene granice bontona. Sličnu krivulju forme poslije će Kranjčar pokazivati u Podgorici, za kormilom Crne Gore.
Poput Vlatka Markovića u Zagrebu, Dejan Savićević u Podgorici bit će prezadovoljan poslom i rezultatom koji je Cico isporučivao na terenu, ali neće zažmiriti pred njegovim porokom. Kranjčar trener preferirao je nogomet Kranjčara nogometaša. U današnjem slengu, bio je iz kategorije aktivnih, a ne reaktivnih, više je vjerovao treniranju igre nego mentaliteta. U njegovoj momčadi uvijek je bilo više znalaca s pogledom prema suparničkim vratima, nego destruktivaca koji postavljaju "ježeve" na prilazima kaznenom prostoru. Zato je na putu do Lige prvaka 1998. njegov Dinamo (Croatia) odigrao neke spektakularne predstave, kulminacija te priče u kojoj je zakotrljao nogometni revival u rodnom gradu bit će Celtic u Maksimiru (3-0). Tih su dana neke nove desetogodišnjake fascinirali Prosinečki i Marić, ali oni davno procijepljeni znali su da je sva istina skrivena na središnjoj fotografiji dugog friza iznad šanka kultnog Domagoja. Zizo über alles, pisalo je...