Jednog demona iz prošlosti Robeto Mancini uspješno se otarasio kada je s Eura 2020. u četvrtfinalu ispratio Roberta Martineza, podsjećaju nas sa zebnjom engleski mediji uoči finala Engleska vs. Italija, a finale talijanski izbornik shvaća kao nastavak priče o poravnavanju računa. Kako ga spriječiti? Ima li Gareth Southgate dovoljno aduta u vlastitoj svlačionici i dovoljno saveznika "sa strane" da doskoči tako delikatnom zadatku?
Nakon što je 2012. vratio Manchester City na kartu engleskog nogometa osvajanjem prvog naslova prvaka poslije 44 godine trofejnog gladovanja, Mancini je već sljedeće proljeće otkazom ispraćen s Etihada. Klub mu se zahvalio nakon poraza protiv Wigana u finalu FA Cupa. Menadžer Wigana? Roberto Martinez. Pozornica finala? Wembley, naravno.
Mancini se, svjedoče suradnici u Man Cityju, tih sezona ponašao kao "kameleon", čovjek s previše lica za iskrenu suradnju, vrlo težak karakter koji je volio kovati savezništva s najvećim zvijezdama svlačionice dok je klupske šefove izazivao nemogućim zahtjevima. Osam godina poslije Mancini se predstavlja kao nešto posve suprotno: on je ujedinitelj za čiju ideju ginu veterani Chiellini i Bonucci, pa kako ne bi dječaci poput Chiese ili Donnarumme. Izbornik "azzurra" je pritom i reformator, koji je valjda prvi put u povijesti Italiju odmaknuo od "makjavelizma" i njezin nogomet učinio pitkim i atraktivnim. Premda u svlačionici nema zvijezda Messijeva ili De Bruyneova kalibra, Italija je odjednom postala fora.
- Ako govorimo o ublažavanju pritiska i stvaranju opuštene klime u momčadi, Mancini je top-trener. Napunio nas je entuzijazmom, igrači pršte samopouzdanjem - otkriva Bonucci, stoper koji je kroz sezonu u Juventusu klimavo djelovao u tandemu s Chiellinijem, da bi se dvojica "dinosaura" onda u lipnju i srpnju ukazala kao vladari "Jurskog parka" na Euru 2020.
Dok se Italija tijekom tri godine Mancinijeva mandata pretvarala u uzbudljivu momčad, zgodan koktel Brazila i Njemačke, na drugoj strani Engleska je prerastala u - malu Italiju. Poraz protiv Hrvatske u polufinalu Svjetskog prvenstva Gareth Southgate je u intervjuima podcrtavao kao točku prekretnice: tamo je izbornik shvatio da talent mladih engleskih zvijezda neće biti dovoljan za veliki trofej ako ga ne potkuje s malo čelika i ne oplemeni šakom uličnog lukavstva. Rezultat? Engleska je na Euru 2020. putovanje kroz skupinu zaključila bez primljenog gola, a zatim neokrznuta prošla kroz sljedeća dva izazova (Njemačka, Ukrajina) prije nego što je napokon kapitulirala protiv Danaca. Prvu loptu iz mreže Jordan Pickford izvadio je nakon osam sati provedenih na terenu, što vas tjera da se zapitate - kako se ono na engleskom kaže catenaccio?
- Uvijek je odudarao od grupe. Dok je nas zanimalo samo da se napijemo nakon utakmice, on je kao igrač proučavao taktiku i različite trenere - objasnit će Teddy Sheringham, izbornikov suigrač u reprezentaciji sredinom devedesetih, zašto je Gareth Southgate bio predodređen da vrati "tri lava" u završnicu velikih turnira.
Pedesetogodišnji izbornik je trkač na duge pruge. U petoj godini mandata, s čvrstim jamstvom u džepu da će mu FA produljiti ugovor bez obzira na rasplet Eura, Southgate igra na sigurno. Njegovu momčad lako je unaprijed nacrtati i ona je, kada podvučete crtu, od početka turnira pretrpjela samo jednu korekciju. Arsenalov "wunderkind" Bukayo Saka istisnuo je s terena Phila Fodena, vjerojatno najveću klasu novog vala engleskog nogometa.
Mediji su pumpali dionice Jadona Sancha i Jacka Grealisha, ali oni su tijekom posljednjih mjesec dana igrali samo epizodne uloge. Southgate želi dinamične igrače spremne na žrtvu u obrani, a u napadu će već Raheem Sterling i Harry Kane nešto smisliti. Svjetska javnost očekivano nije oduševljena pragmatizmom engleskog izbornika, ali navijači i opinion makeri nemaju ništa protiv sve dok mogu bubnjati "it's coming home".
Za razliku od Southgatea koji igra na sigurno, Mancini se tijekom Eura predstavio kao trener najskloniji rotacijama. Isprobao je baš sve igrače, osim trećeg vratara Alexa Mereta, tako da nije isključeno da nekim skrivenim adutom pokuša u finalu izgraditi neočekivanu obilaznicu prema pobjedi. Ozbiljna nesreća zadesila je njegovu momčad kada je iz kadra zbog puknuća Ahilove tetive izletio Leonardo Spinazzola, ali Emerson se u polufinalu dobro snašao na ispražnjenom lijevom boku. Igra "azzurra" ipak presudno ovisi o manevarskom prostoru Jorginha kojemu će za vrat puhati Phillips i Rice te o nadahnuću Enrica Chiese.