STRINGER/AFP/PROFIMEDIA
UZROK SMRTI

Ivković otkrio što se zapravo dogodilo u bolnici: ‘To je dobio, i to je bilo fatalno! E moj Cico...‘

Igračina, trenerčina, ali prije svega - gospon čovek. Tako Cicu Kranjčara opisuju prijatelji.
Piše: Tomislav Juranović/Jutarnji listObjavljeno: 01. ožujak 2021. 13:23

Čuj, Cico, Popovski, Mlinka, Štef i ja. To je bila banda, odmalena. Nismo se razdvajali. I sad, nakon kaj je otišel Pop, evo ode nam i Cico. Shrvan sam, kaj da ti velim...

Tomislav Ivković podijelio je život s Cicom Kranjčarem. Nerazdvojni, otpočetka, kroz adolescenciju, igračku karijeru, trenersko stasanje i repezentaciju, ali ispred svega, kroz - život.

- Znal sam da nije bio dobro, ali verovali smo da bu se zvlekel. No, nažalost, onda je u bolnici dobio onu bolničku bakteriju, mrsu, i to je bilo fatalno. E, moj Cico...

S Tomicom Ivkovićem o Kranjčaru senioru možete pričati satima. A suze često smjenjuje smijeh. Jer, to je Cicek i bio.

- Onaj zarazni smijeh, činjenica da se na njega nitko nemre naljutiti. Igračina, trenerčina, ali ponajviše - gospon čovek. Jedan od valjda posljednjih pravih Zagrepčanaca, koji nikad nikog ne odbija, koji zna svaku popevku, koji njeguje prave, purgerske odnose. Zaljubljen u Dinamo do samoga kraja, a opet prema svima drugima gospon. Zapravo, prema svima sjajan, osim možda prema sebi...

image
PIERRE-PHILIPPE MARCOU/AFP/PROFIMEDIA Pierre-philippe Marcou/Afp/Profimedia

Nismo Ivkovića zvali da Cici brojimo gemište, za time nema potrebe. S njima i be njih, bio je personifiacija dinamovca, do kraja.

- Po meni, bio je nevjerojatno talentiran trener, ali igrao je protiv sebe, pa nije dosegao razinu koju je mogao po talentu i karakteristikama. A te su karakteristike bile samo njemu svojstvene: takve govore, takve razgovore i odnose s igračima nije imao nitko. I to ne skrivajući samoga sebe od njih. Ali uz zarazni karakter, imao je i velike trenerske zamisli - Dinamo '98. i Zagreb su pravi primjeri - zato su ga svi igrači i bespogovorno slijedili. Sećam se, primjerice, to nam je bio vrhunac reprezentacije, one utakmice s Brazilom za otvaranje Mundiala. Čuj, dođemo na zagrijavanje, a ono neki posebni ludi fluid, stadion koji podrhtava, himna i njegove riječi: "Čuj, Tomo, ali iskreno, sad mogu i umrijeti..."

Iako, nama, ovisnicima o Cici, najdraža je anegdota iz Sofije, kada su mu domačini spočitavali alkohol, a on, mrtav-hladan,s tim osmijehom izađe i u svom agramerskom štihu zausti: "Kaj oni znaju, pa kad sam malo nutra, onda sam najopasniji..." I da kasnije ih razbije ko' "bugarsku skupštinu..."

- (smijeh) Je, to nam je bila možda i najbolja utakmica. Stadion nabrijan, oni dosta opasni, a mi kao na raketi. Tada je, sećam se, i Zvone Boban došao, družili smo se, Cico je fakat bio u izvanrednoj formi, i rastavili smo ih. No, to doista jest bio Cico. Prije tog Brazila, recimo, u hotelu se pojavi jedan naš poznati poznanik, i sam vrag ne zna kak se prikrao u naš hotel. A noć je, vrijeme je da se rastanemo i krenemo leći. No, vidimo njega i veli Cico, a kaj sad, bumo jednu putnu. I naravno, putna se oduži, a on sljedeće jutro dođe, izvuče osmijeh i izgleda najdomornije i najornije na svijetu. To je bio on, i takvog ga se moramo sećati. Uvijek sve za sve, a za sebe ne pita. Jako će mi nedostajati...

Linker
12. ožujak 2021 18:47