Josip Palić jedan je od najboljih, ali i najomiljenijih malonogometaša koje smo ikada imali. Neuobičajeno tih, povučen i skroman kao čovjek, na parketu bi se u sekundi pretvorio u velemajstora driblinga i rolanja. Jedan od rijetkih koji će priznati da mu je pravi dribling često bio važniji od zabijenog pogotka. Kutiju šibica prvi je put pohodio kao dječak...
- Bila je ‘81. Na parketu Kranjčar, Mlinka, Deverić... Dvorana krcata, sjajno navijanje, emocije su prštale na sve strane, a ja kao klinac koji je trenirao u Dinamu oduševljen. Tada sam već shvaćao koliko je Kutija velika i važna Zagrepčanima - prisjeća se Palić.
- Već dvije godine kasnije okupili smo se mi juniori Dinama, te prijavili za Kutiju. Zvali smo se Bijele perle. A ždrijeb nam se nasmiješio pa smo odmah izvukli Uspinjaču, u to vrijeme pojam od malonogometne momčadi. Ti dečki doista su igrali mali nogomet ispred vremena u kojem su živjeli. Igrali su nevjerojatno brzo, a redom su bili fantastični tehničari, kod njih nisi mogao upasti u momčad ako nisi sjajno baratao s loptom. Lakoćom su nas poslali na tribine.
Osobno najbolja ‘93.
Kasnije ste igrali za Uspinjaču?
- Da, to je bila velika čast za mene. Posebno sam zahvalan nedavno preminulom Dušku Popovskom, koji me tada prigrlio kao sina te stao uz mene kao da sam mu rođeni brat.
Prvu Kutiju igrali ste ‘83., a šest godina kasnije dočekali ste i prvu pobjedu?
- Igrao sam za Termotehnu, bilo je puno Dinamovaca u momčadi. Zvone i Dražen Boban, Prosinečki, Mladenović, Komljenović... Zvone se ukazao te godine na Kutiji, te odmah svima pokazao što zna. Bio je apsolutno nezadrživ. Te se godine igrali u sustavu 4+1, bilo je puno više prostora, a Boban je bio maksimalno spreman, a tehnički nevjerojatan. Na putu do finala izbacili smo Uspinjaču, za koju je te godine igrao i Davor Šuker.
Kad ste vi igrali svoju najbolju Kutiju?
- Za mene je to bila 1993. Igrao sam za Promet Orkan, završili smo na drugom mjestu, a ja sam bio igrač turnira. U to sam vrijeme igrao veliki nogomet za Dubravu i na Kutiju sam došao tjelesno u jako dobrom stanju. I te se godine igralo 4+1, pa je bilo prostora, posebno kad si još spreman da možeš trčati. Inače nisam bio tjelesno u dobroj formi, to mi je bila boljka. Zato jako zahvaljujem svim suigračima koji su mi omogućili da uživam u driblanju i rolanju, dok su oni trčali za mene.
Samovojskina igra leđima
Nedostaje vam igra 4+1, već godinama na Kutiji gledamo 5+1?
- Na 5+1 se Kutija vratila zbog kvartovskih ekipa, jer one nisu imale što tražiti u igri 4+1. A bez kvartovskih ekipa Kutija ipak nije bila Kutija. No, u takvoj igri je manje prostora da pokažeš sve što znaš. Posebno to vrijedi za današnji mali nogomet u kojem su igrači uglavnom jako dobro pripremljeni, te ih je stoga teško proći na malom prostoru. Kad gledam futsal vidim prave majstore, ali na malom nogometu i oni imaju malo prostora.
Hoćete li možda igrati veteranski turnir?
- Ne mogu, nažalost, moje je vrijeme prošlo. Ali dragom sam Bogu jako zahvalan što je ispunio sve moje snove, odnosno što ih je obilato nadmašio. Moj je san bio osvojiti jednu Kutiju i jednom biti igrač turnira. Na kraju sam osvoji pet Kutija i tri puta bio najbolji igrač. Dragi Bog me je doveo u momčad kakva je bila Riva grupa u kojoj je bilo 10 sjajnih igrača, Jedan Robi Prosinečki, istinski velikan malog nogometa, u toj je momčadi igrao libera, žrtvujući se za interes svih nas. Takve su stvari nevjerojatne. Dakle, meni je Kutija ispunila sve snove, sad ih trebaju dosanjati neki novi igrači.
Nećemo vas pitati tko je bio najbolji igrač s kojim ste igrali, ali koga biste ipak izdvojili?
- Stjepan Pavlic. S njim sam igrao godinama, on nas je kasnije i kao trener vodio do naslova. Pavlic je bio nevjerojatan strijelac, prvi pravi sidrun na poziciji centarfora, igrač koji je odgajao igrače koji su igrali s njim. Inače, prvi je igru leđima prema golu izvodio Anton Samovojska, ali u sredini terena. Ja sam se kasnije u takvoj igri približio golu, a Pavlic je tu ulogu doktorirao.
