Kada spoznate izbliza svijet Real Madrida onda dubinski možete shvatiti fenomenologiju kluba kojeg FIFA službeno tretira najvećim u 20. stoljeću. Dodati se može da je u 22 godine 21. stoljeća taj status samo dodatno osnažen. Ne isključivo zbog rezultata ili financijske (rastuće) moći, ili stadiona koji upravo dovršavaju i koji će biti posljednji krik gradnje sportske i prateće infrastrukture. Sve su to važne komponente institucije Real, ali odnos prema velikanima i povijesti jedan je od najjasnijih pokazatelja zašto je netko veći među velikima.
U Realu je bilo mnoštvo velikana kroz povijest, ali jedan je nakon drugog svjetskog rata, i sve do posljednjeg dana života (u srpnju 2014.), uživao status najposebnijeg. Alfredo Di Stefano, la saeta (strijela), simbol je stvaranja velikog Reala. Argentinac po rođenju, porijeklom Talijan, sve svoje uspjehe i slavu doživio je kao lider Real Madrida i reprezentativac Španjolske. Rođen u obitelji talijanskih emigranata u Buenos Airesu, Di Stefano je postao jedinstven i po nastupanju za čak tri reprezentacije. Uz Argentinu, igrao je i za Kolumbiju, te najviše za Španjolsku. Fantastičan igrač, potom i uspješan trener, od 2000. godine bio je počasni predsjednik Reala. U muzeju stadiona Bernabeu snimke njegovih senzacionalnih igara dovoljno odaju o kakvom se fenomenu svoga vremena radilo. Činjenica da je u Realu imao takav poseban počasni status dodatno ukazuje da je Di Stefano bio velikan nogometne igre...
Jalove analize
Kad su Pelea pitali o vječnoj folklornoj raspravi, je li bolji on ili Maradona, znao je tašto reagirati dijelom i zbog toga što je Argentinac često o njemu loše govorio. Bio je Pele jedinstven igrač, govorio je “mali zeleni”, ali je poslije kao osoba bio više politička dodvorica. Maradona je sebe smatrao simbolom potlačenih masa, čovjek naroda i na tu socijalno osjetljivo kartu igrao je da bi sebe postavio na viši pijedestal u odnosu na Pelea. Mnogi su Brazilci tumačili da je upravo to znak da ga Maradona podsvjesno smatra nogometno nedodirljivim. A on, Kralj nogometa, kojeg je tako titulirala većina ljubitelja nogometa u svijetu, bez obzira na pripadnost, uzvraćao mu je umanjivanjem njegova nogometa. Jedini važni gol glavom Maradona je dao, kazao je Pele, s rukom, aludirajući na Meksiko ‘86. Dodao je i malo žešću tezu, kako su svi Maradonini trofeji umočeni drogom...
Kada su taštine potrošene u vremenu odmaka od njihovih aktivnih karijera, Maradona je prvi pružio ruku, a Pele ju je promptno prihvatio. Kao dva prgavca koji stalno podbadaju, a zapravo se dive jedan drugom te bi željeli da budu bliski, dva fenomena su se sastali, pomirili, poljubili i sve do svojih posljednjih dana na ovom svijetu, slavili “njegov” talent. Pele je u jednom velikom intervjuu La Gazzetti dello Sport, prije dva desetljeća, kazao otvoreno da svijet želi tu raspravu kao zabavu, ali da zapravo nije debata je li on bolji od Maradone ili obratno, jer najbolji igrač u povijesti (do tada) po njemu bio je treći, baš Alfredo Di Stefano!
U četvrtak je Pele postao dio legende i priključio se nebeskoj sviti velikana, Di Stefanu, Garrinchi, Maradoni, Cruijffu i drugima koji su bili šlag na torti i davali najslađe okuse nogometnoj strasti. I kako to biva u ovozemaljskoj priči, eto onih vječnih folkloraša koji će se podsjetiti da je Pele bio simbolički prvi u tretmanu Kralja nogometa te da bi u to ime trebalo ažurirati usporedbe o veličini u odnosu na Maradonu, Messija, Ronalde i ine velike igrače.
Ima li što besmislenije nego staviti na vagu sve gore spomenute veličine? Kako bi se to moglo izmjeriti je li bolji jedan drugi ili treći? Ne može se definirati. No, način kako se od njega opraštaju suparnici iz aktivnih mu dana karijere, svi kasniji štovatelji i obožavatelji njegova djela širom kugle zemaljske, govori o Peleu više nego tisuće jalovih analiza tko je više pimplao loptom.
Pele je nogomet prestao igrati prije točno 45 godina. Unatoč tome ovaj osjećaj trenutka, da je svijet stao da se nakloni Kralju nogometa, nadovezuje se na mnoštvo stavova iz igračkih mu dana, kada su i najljući suparnici govorili da se zemlja na trenutak prestaje okretati da bi se divili njegovom veličanstvenom talentu. Jedna je osobito dojmljiva izjava iz tog vremena, a izrekao ju je Tarcisio Burgnich, legendarni branič Italije, Peleov suparnik u finalu Mundijala 1970. na Azteca stadionu u Mexico Cityju. Njega je nadskočio u akciji za prvi pogodak. Iako niži Pele je neprirodnom zadrškom u zraku, točno onako kako je svijet lakše razumijevao taj “prirodni fenomen” kroz modernije tv-tehnologije u legendi Air Jordana, pogodio mrežu i otvorio put Brazila (i Pelea) prema trećoj tituli prvaka svijeta. “Hrabrio sam se pred finale da je Pele čovjek od krvi i mesa kao i svi. Na kraju sam u realnosti shvatio da je moj najveći uspjeh u karijeri što sam uopće bio tako blizu tog Fenomena!”.
Teoretičari svevremenskog danas će govoriti da je onaj nogomet bio slow motion za današnji. I da su ondašnji Kraljevi bili samo odraz tog sporog vremena. Kakve li zablude. Kao da su tijela ljudi definirana vremenom, a ne da su vremena definirana tadašnjom pripremom tijela. Da su Pele, Maradona ili Di Stefano trenirani i uvjetima tretirani kao danas Messi ili Mbappe, njihov bi talent, brzina i igračka moć bili možda i bolji. Poglavito Peleovi, koji je bio jedinstvena sublimacija fizičke nadmoći i tehničke perfekcije. Za sva vremena...