Jedan stih Petra Graše nepogrešivo oslikava "stanje nacije". Splitski je kantautor u versima detektirao: "čudni ljudi žive tu, sve što vole razapnu"...
Danas se hrvatski mediji natječu objaviti najbolju priču o Ćiri Blaževiću. Jednoglasno ga predstavljaju kao najomiljenijeg trenera u povijesti hrvatskog nogometa. Pa i šire...Međutim, taj isti Miroslav Blažević, koji je još za života stekao status nematerijalne baštine hrvatskog naroda, bio je etiketiran kao - "peder". Od istih ljudi koji ga danas bezuvjetno veličaju...
Navijački palac dolje
Mnogi se više i ne sjećaju kako je (i zašto) uopće došlo do povika, koji se potom prometnuo u krilaticu - "Ćiro pederu". Korijeni priče o najpoznatijem hrvatskom "pederu" sežu do Old Trafforda i Eura ‘96, u Engleskoj. Tog 23. lipnja 1996. u Manchesteru Njemačka je u četvrtfinalu eliminirala Hrvatsku (2-1). Poraz je poprimio razmjere nacionalne katastrofe.
Igrači su plakali u svlačionici, a razočarani navijači bijes su usmjerili prema izborniku, uzvikujući: "Ćiro, p**do, Hrvatsku si izd‘o"! Ogorčeni Blažević na press-konferenciji poslije utakmice podnio je - neopozivu ostavku. Bio je to prvi nastup reprezentacije na velikom natjecanju, i svi su sudionici iznimno emotivno doživljavali taj trenutak. Primjerice, prije nego što je Ćiro sastavio momčad za ogled s Portugalom (u kojemu su dominirale pričuve, s obzirom na to da je Hrvatska već ostvarila plasman u drugi krug) HNS je Uefi uputio dopis u kojemu traži pojašnjenje glede odabira igrača. U Nyonu nikada ništa slično nisu zaprimili. Šturo su odgovorili HNS-u: "Možete uvrstiti u momčad bilo koga s popisa 22 igrača. To je stvar vašeg izbornika, a ne Uefe".
Povukao ostavku
Nakon povratka u Hrvatsku uslijedio je kopernikanski obrat. Poslije razgovora s predsjednikom Tuđmanom, Blažević je povukao ostavku. Javnost je nastojao uvjeriti kako je njegov čin bio formalnog karaktera te kako on de facto nije stvarni ‘‘gospodar vlastite ostavke‘‘. Uslijedile su kvalifikacije za SP u Francuskoj. Hrvatska je prvu utakmicu uspješno apsolvirala. Zbog ratnih okolnosti, BiH je domaćin je bila u Bologni. Unatoč enormno lošim vremenskim okolnostima, Hrvatska je izgledala goropadno. Suigrači su kapetanu Bobanu pobjedom (4-1) čestitali rođendan.
Mjesec dana kasnije, u Maksimiru se igrala utakmica Hrvatske i Grčke. Bio je to i prvi neposredni kontakt navijača i reprezentacije nakon Eura. Na maksimirskim tribinama (tada su još sve četiri bile u funkciji) navijači su postigli konsenzus - igrače su podarili pljeskom, a izbornika sporadičnim povicima: "Ćiro pederu"!
Osmijesi i poljupci
Na navijačke izljeve netrpeljivosti Blažević je odgovorio osmijehom i poljupcima. Njegova reakcija dodatno je razjarila "nabrijane" navijače. Premda zatečen, Ćiro je savršeno bio svjestan situacije. Mazohistički je prihvatio ulogu žrtve u fiktivnom sukobu s navijačkim pukom. Znao je da mora preuzeti funkciju gromobrana i istrpjeti bujicu navijačkog nezadovoljstva zbog latentnog sukoba predsjednika Tuđmana i zagovornika Dinamova imena. Ali i onih kojima maksimirski klub nije predstavljao "svetinju" i teško su prihvaćali protežiranje Croatije nauštrb ostalih.
Nažalost, te noći kada je Ćiro postao peder, ništa nije bilo na njegovoj strani. Igrači, osupnuti tolikom količinom negativne energije, nisu pružili očekivanu igru. Završilo je 1-1. U "bjelosvjetsku zavjeru" protiv hrvatskog izbornika uklopio se i sudac Van der Ende. Previdio je ruku Nikolaidisa, kojom je grčki napadač samome sebi asistirao prije gostujućeg pogotka. Nije vidio niti situaciju desetak minuta prije kraja susreta, kada je grčki stoper Vlaoviću skinuo loptu s glave - rukom. Niti Bog se te večeri nije smilovao Ćiri: šut Bokšića zaustavila je greda. Utakmica je završila uz zaglušujuću kakofoniju psovki i pogrdi, koja se sručila na hrvatskog izbornika. U toj gomili decibela dominantno se odzvanjalo: Ćiro, pederu!