Plasnicen, tako se zove mjesto pokraj Klagenfurta (slovenski: Celovec) u kojem je 1932. godine u obitelji Elizabete i Jakoba Barića, došljaka iz Vinagore kod Pregrade i Krapine, rođen sin. Nazvali su ga Otto. Zbog teških političko-gospodarskih prilika Barići su se 1935. uputili u Hrvatsku, u Zagreb, te smjestili u Zagorskoj ulici.
- Tu, na Trešnjevci, upoznao sam se s loptom - vrti film uspomena karizmatski trener koji je svuda ostavljao duboki trag rada i rezultata.
Uz Vodovod i prugu Samoborčeka, preko Bugarova polja s kojega bi jednako siromašni i spretni klinci "posudili" poneku mrkvu, paradajz ili peršin, dakle na prostoru koji danas pokrivaju Dom sportova i hotel Panorama, bilo je igralište NK Šparte na kojem je svršetkom Drugoga svjetskog rata počeo mladi Barić. Malo dalje prostrlo se Grafičarevo i Uskokovo, dočim je Concordijino locirano na Kranjčevićevu. Odreda lešnata, s crnim sitnim pijeskom, oštrim i opasnim. Djelovali su i klubovi Zagoraca, Ličana, amaterskim terenima dominirali mnogi akteri, recimo Drago Drvodelić iz Duge Rese s jednom kraćom nogom, ali je ipak otišao u Hajduk, a dres Ferarije nosili su Vlado Gruškovnjak, Ivica i Drago Horvat...
- Oni su stariji, Ivica svakako najbolji hrvatski stoper svih vremena. I ja sam bio vrlo talentiran. Tehničar. Lijeva ili desna spojka. Trenirao, igrao i napredovao.
Doista je obećavao, čim ga je uvaženi stručnjak Marton Bukovi pozvao među Dinamove juniore.
- S generacijom Josipa Šikića, Franje Gašperta, Dragutina Kukeca, Josipa Gereša, Zlatka Bučara… bio sam 1951. omladinski prvak države.
No sve se zakompliciralo boravkom u JNA.
- Služio sam u Prištini. Nakon 15 mjeseci dobio hepatitis, infektivnu žuticu koja je podrazumijevala jednogodišnju stanku glede sportskih aktivnosti. Nažalost, nisam se sasvim oporavio i igračka karijera je stradala.
Nastavio je u Metalcu i Tekstilcu. Iz te ere pamti Barić da se vježbalo dva-tri puta tjedno, ne mareći za prašinu u ustima i očima, za ogrebotine na nogama.
- Svlačionice prilično uredne, tuševi funkcionalni premda zahrđali. Interes publike izvanredan: nedjeljom dopodne okupljalo se triput više nego danas, po 500-600 čak i 1.000 promatrača, dosta i onih izvan ograda, s povišene trase kojom su vozili bicikl.
Kakvo je bilo suđenje?
- Često pod pritiskom navijača. Nekorektnost se nije opraštala.
Priča da je već tada volio raspoređivati i savjetovati suigrače, u spontanoj (re)akciji na zbivanja:
- Budio se gen koji će mi oslikati život.
Moderator kod "šnajdera" na Sveticama/Ravnicama bio je Zvonimir Cimermančić, slavni član Građanskoga čiju postavu OB izgovara naizust, kao vodu piti: "Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović."
Evocira kako su jednom zahvaljujući suradnji s tvornicom Naprijed isposlovali odijelo plus sako za svakog dečka u kopačkama drvenih krampona, što je bila jedina materijalno-financijska korist.
- Napokon smo bili i manekeni.
A u vezi s Cimerom i događaj iz Münchena, kamo ih je na Oktoberfest pozvao klub-prijatelj Wacker - prvu utakmicu izgubili su 2:5, no uoči druge "skinuo" se i trener pa unatoč skorom 40. rođendanu tri gola zabio i dva namjestio za uzvrat 5:1 odrađen u nedalekom Garmisch-Partenkirchenu.
- Majstor ostaje majstor!
Kao građevinski tehničar Otto se zaposlio na Tehničkom fakultetu, Odjel za ispitivanje materijala. Paralelno na Višoj trenerskoj školi kod Miloja Gabrijelića izučavao je nogometnu teoriju i praksu koju je primjenjivao u ulozi učitelja Rudešovih kadeta i juniora.
- Kad se iz Njemačke vratio veliki Bogdan Cuvaj, poveo me za pomoćnika u Lokomotivu. Poslije jedne sezone postao sam ravnatelj stožera. U Drugoj saveznoj ligi Zapad igrali su Damir Petrunić, Ivica Zuban, Miroslav Rede, Vjekoslav Rod, Bernard Hügl ml., Drago Hmelina… Četvorica prvotimaca imala su više godina nego ja. Sjajna je stvar što sam dobio stan, da se sa ženom i malim ne moram gužvati kod roditelja.
Uskoro je na duže otišao u Njemačku:
- Preuzeo sam tvornički sastav Opela u Rüsselsheimu, to je između Frankfurta i Mainza, blizu Wiesbadena i Darmstadta.
Nastavio studij u glasovitom Kölnu. Usavršio njemački. Ostalo je povijest. Razvio se u stručnog maga, eksperta kome su širom otvorena brojna vrata.
Daleko bi nas odvelo nabrajanje svih klubova i reprezentacija, ali eto: Germania Wisebaden, Wacker Innsbruck, LASK Linz, Zagreb, Dinamo Vinkovci, Sturm Graz, Rapid Wien, VfB Stuttgart, Vorwärts Steyr, Casino Salzburg, Dinamo Zagreb, Fenerbahçe.
U međuvremenu je vodio amatersku selekciju Jugoslavije, glavnu reprezentaciju Austrije, u finišu radnog vijeka A formacije Hrvatske i Albanije.
- Bio sam amaterski prvak Europe i zlatni na Mediteranskim igrama, izbornik-sudionik EP-a 2004. u Portugalu, s klubovima osvojio jedno hrvatsko i šest austrijskih prvenstava, jedan hrvatski te po četiri Austrijska kupa i Superkupa, finalist Kupa pobjednika kupova i Kupa UEFA-e.
Gdje mu je bilo najljepše?
- U Beču i Salzburgu sa po gotovo šest godina u kontinuitetu. Sretna je okolnost da mi je Heinz Holzbach, predsjednik Rapida, bio poput oca, a Rudi Quehenberger, predsjednik Casina, poput brata.
Najbolji nogometaši kojima je bio šef?
- Hans Krankl, Heribert Weber, Kurt Jara, Andreas Herzog, Jay-Jay Okocha. Odlični sportaši i ljudi.
A od naših?
- Robert i Niko Kovač, naravno i Dado Pršo kojeg sam otkrio u Monacu i doveo među Vatrene.
Savjet suvremenicima na klupi?
- Stvoriti unutrašnji koheziju pa će se zajedništvo ocrtati i na igralištu. U tome je uspio Zlatko Dalić, zato je Hrvatska uzela svjetsko srebro.