Kako je Rakitić odabrao Hrvatsku? Jedan čovjek bio je ključan: ‘Ne želim nikome da se nađe u takvoj situaciji‘

Ivan Rakitić otvorio je dušu za podcast CBS Sports Golazo. U razgovoru koji je potrajao nešto više od 40 minuta otvorene su mnoge teme, a za početak je odgovorio koji mu je najbolji trenutak karijere.

- Teško je izdvojiti jedan trenutak karijere u kojoj sam uživao gotovo 20 godina, ali ako bih morao izdvajati to bi bila prva utakmica za reprezentaciju koja je bila posebna, potom prvi gol za Basel, prva velika titula sa Sevillom, onda i s Barcelonom, Bilo je zaista puno posebnih trenutaka... Naravno tu je i finale Svjetskog prvenstva na kojem smo čitavom svijetu pokazali što Hrvatska može napraviti. Imao sam sjajnu karijeru na koju sam ponosan i sretan.

Upravo je Mundijal 2018. bio iduća tema.

- Znate što se dogodilo? Bilo je nešto drugačije u usporedbi s prethodnim Svjetskim prvenstvom 2014. Pred SP 2018. nitko od nas nije imao velika očekivanja, ali nakon što smo odradili pripreme odigrali smo prijateljsku utakmicu u Liverpoolu protiv Brazila. Izgubili smo, ali se moglo vidjeti da postoji nešto. Na toj sam utakmici osjetio veliki respekt brazilskih igrača prema Hrvatskoj i rekao sam suigračima kako mislim da će SP biti posebno za nas. Imao sam osjećaj da možemo nešto napraviti. Bili smo zajedno na pripremama pola mjeseca pred SP, ali proletjela su kao dva dana.

Što razlikuje Zlatka Dalića od drugih izbornika s kojima je surađivao u reprezentaciji?

- Za početak, izbornik prije svega mora biti mentalni trener jer trenirati reprezentaciju je drugačije nego klub gdje si u svakodnevnom radu s momčadi. Imali smo pet okupljanja svake godine, odigrali desetak utakmica i to je to. Dalić ima kvalitetu kako pristupiti momčadi i svi smo bili spremni napraviti sve za njega. On ima sposobnost okupiti igrače i to je njegova najveća kvaliteta. Slaven Bilić je jako blizu tome. Zlatko je poseban jer ima posebnu ljubav prema Hrvatskoj, bio je kadar spojiti nas i odstraniti ega.

Dodao je i kako je privilegij igrati nogomet i uživati u njemu.

- Ne volim čuti kada danas neki igrači govore koliko su umorni, kako je previše utakmica. U sezoni SP-a 2018. odigrao sam 72 službene utakmice, ali to je ono što sam želio. Želio sam igrati svaku od tih utakmica i da me trener odlučio izostaviti s pet ili deset utakmica bio bih ljut. Želio sam igrati svaka tri ili četiri dana jer ne želim ići na stadion samo zbog treninga. Nogomet je dosegnuo visoku razinu, a ja sam želio igrati velike utakmice, velike turnire i zbog toga se mora čestitati Fifi na organizaciji Svjetskog klupskog SP-a. To je nevjerojatno! Nadam se da ćemo imati još takvih turnira. Kao igrač sam želio stalno igrati, naravno, ponekad je trebao i odmor, ali vjerujte mi nekada je bolje imati kratku stanku jer vratiti se nakon mjesec dana odmora u trening nije lagano. Idemo igrati, uživajte u svakom trenutku i ne razmišljate previše o tome kako je puno utakmica i putovanja. Uvijek možete ostati kod kuće.

Otkrio je i kako je Slaven Bilić odigrao ključnu ulogu kod njegove odluke da nakon mlađih selekcija Švicarske odabere Hrvatsku.

- Nije bilo lagano i volio bih da niti jedan mladi igrač ne mora donositi takvu odluku i nalaziti se u takvoj situaciji. Bilo je to teško vrijeme za mene, ali nije to bila odluka protiv Švicarske. Slaven Bilić mi je omogućio da osjetim kako je igranje za Hrvatsku posebno i drugačije nego što bi bio slučaj da sam zaigrao za Švicarsku. Kod kuće sam kao malo dijete iščekivao prvu utakmicu za Hrvatsku.

Nikada nije sumnjao u sebe.

- Kada sam potpisao za Barcelonu u veznom redu su bili Xavi, Iniesta i Busquets. Razgovarao sam tada s prijateljima koji su me pitali zašto sam potpisao za Barcelonu i govorili kako ću teško izboriti mjesto. Rekao sam kako me ne zanima, da želim potpisati za Barcelonu i biti Ivan Rakitić, a ako te sjajne igrače mogu barem malo napraviti boljima bit će mi dovoljno. Želim biti svoj, ne kopija Xavija ili Inieste jer je to nemoguće. Nogomet koji sam igrao u Sevilli bio je posve drugačiji od onog kojeg sam igrao u barceloni. U Sevilli je bilo ako ne znaš što ćeš s loptom dodaj je Ivanu. A u Barceloni nije tako, u Barceloni je 20 igrača koji bi u svakoj momčadi u La Ligi bili ključni igrači. Želio sam samo biti svoj i uživati u svakom treningu i utakmici, napredovati pored sjajnih igrača. Barcelona je nešto posebno. Barcelona u eri Messija bila je drugačija i svi mi možemo biti ponosni što smo mogli igrati u njegovo vrijeme, bilo s njim ili protiv njega. Moje razumijevanje nogometa prije i poslije Barcelone je posve različito.

Odnedavno je u novoj ulozi.

- U ožujku sam počeo razmišljati kako je možda došlo vrijeme za mirovinu i počeo sam razmišljati sa suprugom što ćemo raditi i gdje ćemo živjeti. Zbog karijere sam se stalno selio i morao sam čuti kako razmišljaju moja supruga i dvije kćeri. Rekao sam im kako ću početi studirati sportski menandžment kako bi naučio više što se događa izvan terena, ali želio sam nešto raditi, morao sam nešto raditi... I tada mi je predsjednik Hajduka ponudio mogućnost da budem tehnički direktor, da budem poveznica između sportskog direktora i trenera prve momčadi. Drugačije je, sada su mi dani duži, puno je sastanaka, telefonskih poziva, ali je zanimljivo jer sada dobijam puno informacija o kojima kao igrač nisam razmišljao i o kojima nisam morao razmišljati jer nisam tada niti morao znati što se događa iza scene.

Govorio je i o Luki Modriću.

- Postoje igrači poput Luke koji su drugačiji od drugih jer su sposobni imati kontrolu nad momčadi i unaprijediti svoje suigrače. Najbolje što možete učiniti jest uživati ​​u vremenu koje provodite s njim na terenu, ali ne samo na terenu, već i na treningu.

Dobio je u zadatak izabrati svoj Mount Rushmore, odnosno odabrati četiri najbolja igrača s kojima je igrao.

- Odmah ću reći Messi. Tu je i Neymar koji je možda moj omiljeni igrač, on je plesao igrajući nogomet, ali donio je najgoru moguću odluku za svoju karijeru, a to sam mu i rekao, kada je napustio Barcelonu. Tu je naravno i Luka Modrić koji mi je poput brata. I četvrti je igrač koji je za mene poseban, a koji nažalost više nije među nama, Jose Antonio Reyes. On je bio možda i najtalentiraniji igrač s kojim sa igrao.

Za kraj, otkrio je koji mu je najdraži dres kojeg je zamijenio na terenu.

- Dres koji zauzima posebno mjesto u mojem domu u Sevilli je Zlatana Ibrahimovića. Uvijek govorim kako sam zaista zahvalan na svojoj karijeri i svemu što sam ostvario, ali nedostaju mi dvije stvari. Prvo je što nisam igrao u Serie A, iako je puno puta bilo jako blizu toga, a druga je što nisam igrao sa Zlatanom Ibrahimovićem. On je nešto posebno za nas igrače. Kako ide naprijed, kao lav, kako sebe smatra najboljim... Možeš se poboljšati u puno stvari samo da si uz njega dan za danom. To je razlog zašto tako jako volim Zlatana i njegov dres ima posebno mjesto u mojoj kolekciji - zaključio je Rakitić.