Ja sam u Dinamo došao relativno kasno, sa šesnaest godina, u trenutku kada je Cico Kranjčar u javnosti već slovio kao zvijezda u dolasku. Predodređen da bude sljedeći veliki "plavi devet", ona prepoznatljiva zvijezda kakvu svaki veliki klub mora imati. I nije se Cico uopće mučio s tom ulogom. Bez problema nosio se s teretom slave i svejedno kroz karijeru ostao prirodan, spontan i vedar, kao u mladim danima…
Vjenčani kumovi
U ponedjeljak se Velimir Zajec gušio u suzama, a dan poslije smogao je snage odvrtjeti film unatrag do tinejdžerskih dana, kada je u maksimirskoj svlačionici zatekao već svima poznatog Zlatka Kranjčara. Pokazat će se kasnije, jedinog nogometaša u generaciji koji će uz njega proći filtar Hitrec-Kacian škole, i dobaciti do seniorske momčadi. Dva zagrebačka "dečeca" činit će nukleus Ćirine šampionske momčadi iz 1982. godine i prerasti u zaštitne znakove kluba.
- Imali smo sjajnu juniorsku ekipu, braću Major, Pšakera, Šutevskog. Početkom sedamdesetih triput smo bili juniorski prvaci Jugoslavije, zbog čega smo kasnije Cico i ja u upravi inzistirali da i drugi dečki dobiju priliku u seniorima, ali nije prošlo. Nas dvojica onda smo dočekali mlađu generaciju s Mlinarićem i Deverićem na čelu, igrače koji su u nama prepoznali uzore. Premda dva različita temperamenta, dvije naizgled nespojive energije, Zeko i Cico postat će ubrzo više od suigrača, prijatelji i kumovi. I komplementarni lideri momčadi.
- Cico je bio dobri duh svlačionice, onaj koji animira i širi pozitivne vibracije. Zajedno smo vodili momčad, svaki na svoj način, i to partnerstvo odlično je funkcioniralo. Uvijek je bio druželjubiv, iznimno otvoren prema svima, okupljao je ljude s različitih strana, ali i čuvao lokalpatriotski štih. Zagrebačka zafrkancija, zagrebačke popevke. Bio sam vjenčani kum njemu i Elviri, ali, nažalost, nismo uspjeli zadržati taj prisni odnos kasnije, kada su nam se klupski putovi razdvojili. Priznajem da danas osjećam malu krivnju zbog toga, žao mi je što se nismo više viđali i družili.
Dva "ratna druga" srest će se ponovno sredinom devedesetih. Velimir Zajec dotad je već ispekao zanat sportskog direktora, a Zlatko Kranjčar upustio se u trenersku avanturu. Osvojio je 1996. dvostruku krunu s Croatijom, i za nagradu - dobio otkaz.
- Nešto smo učinili, osvojili neke pehare, ali zapravo smo trebali klubu donijeti više trofeja i radosti. Bio sam užasno deprimiran postupkom uprave tog ljeta. Ja sam otišao u SAD na operaciju srca, a čelnici kluba moje su izbivanje iskoristili da Kranjčaru daju otkaz.
U moru velikih nogometaša i persona koje su kovale Dinamo kakav danas poznajemo Cico Kranjčar je…
Na vrhu vrhova
- Na vrhu svih vrhova! - kategoričan je Zajec. - Kao nogometaš fantastičan, znalac, tehničar i sjajan strijelac u jednoj osobi. Imao je osjećaj za gol, talent da se pritaji iza čuvara, i onda ugrize u djeliću sekunde. Nepredvidljiv u prekidima, odličan izvođač slobodnih udaraca. S druge strane, imao je i pluća, tako da je često igrao i povučenijeg napadača i tamo se jednako lako snalazio kao i kada je bio bliže kaznenom prostoru. Svestran, moderan, igrač ispred svog vremena, u nastavku karijere trofejni trener i uspješan izbornik. Ostali smo bez jednog od najvećih.