Pokojni doajen sportskog novinarstva Zvonimir Amigo Magdić u svojoj je knjizi "Maradona, mali zeleni" opisao susret tada mlade argentinske zvijezde i njegovog tadašnjeg idola - Pelea.
Prenosimo poglavlje o tom susretu u cijelosti.
"Rio, 1979: Diego i Pelè
Diego improvizira, ne samo s loptom, nego i — život. "Mama, ja hoću Pelèa!" Daj malom, da ne plače, kad baš hoće, Pelèa. Idemo do kralja nogometa. Vamos! Dogovor je novinara Blanca, Diegova posrednika Cyterspielera i samog autora ove zamisli Maradone: "Hoću, hoću i, opet, hoću brbljati s Pelèom."
A Pelè je još uvijek san svakog nogometaša. Hoće i — basta!
Negdje na plažama Montevidea, u ljeto te ‘79, bačena je rukavica. Samom Pelèu. Diego je sada hrabar, on se i tuče s kraljem nogometa, ali onda, pa bilo mu je tek osamnaest, Pelè nije baš kaj god. Priznaje: "Noge su mi se tresle. Jesu. U ustima slina, gorčina visoke treme, koju poznam s igrališta. Ja ću razgovarati s Pelèom. Oh, Dios!".
U podsvijesti je svakog onog koji je slušao o Pelèu, njegova magičnost. Pele je takav i ostat će. Pojam. I nedoživljeni san tolikih. Maradona ga je htio ‘živog‘. I našao ga je. S njime je bio i njegov stari, Chitoro. ‘Čopili‘ su Pelèa u Riju, na sedamnaestom katu nebodera jedne naftne kompanije u Avenidi Vila Atlantica. Slava svjetskog nogometa ima svoj apartman. Tu živi, dok je u najljepšem gradu svijeta kojeg štite raširene Kristove ruke, gore na Corcovadi. Iza širokih prozora, puca pogled na Copacabanu.
Maradona je sve to vidio. Pobrao. I ostao — paf. U Pelèa je glas punih usta, težak, promukao. Ali, uvijek nasmijan. I sada. Maradona ga pamti: "Ostavio je na mene snažan dojam." I crta svoje raspoloženje: "Ja sam se izmotavao: pa znate, oprostite, oduzimamo vam vrijeme."
Pelè je bio poput svetih otaca. Dijelio je blagoslov svijetu i ‘rimskoj okolici‘: "Pobogu Diego, kako ti je palo na pamet da letiš odmah poslije utakmice (Maradona je igrao za Argentinos protiv Huracana - op.a.) do mene. Nije ti to trebalo!"
Pelè nije osporio svoj autoritet, a Maradonu je natjerao da moli milost: "Oprostite! Da, ipak, oprostite."
Maradona je zbunjen. Da je takav na igralištu ne bi bilo golova. Ne Maradoninih. Pelèu je točno dvadeset godina više. On je sveučilišni profesor za Diega. Diego je tek počeo. Još nije onaj slavni (a kad to bude, neće biti baš ‘crnih kava‘ između njih dvojice — op.a.) Jer, te sedamdesetdevete, jedan je jedini nogometni kralj — Pelè, a Maradona još nije ni princ. Nije baš ‘bogat‘. Pelè je digao milijune u Americi, igrajući za Cosmos. On plaća, questa sera, da ovu večer, piće. I postavio se — peleovski. Akademski. On dijeli lekcije. Diego — sluša.
Pelè je znao da ima pred sobom argentinsku zvijezdu. ‘Taj ne može biti‘, misli u sebi, ‘lošiji od Pedernere ili Onege.‘ Netko je pribilježio, najvjerojatnije sedmosilaš Guillermo Blanco, uglavnom sve iz toga razgovora što je super-zanimljivo! Pelè je bio širok. Vadio je iz džepa bijelih hlača toliko toga: ceduljicu za ceduljicom: "Diego, nemoj nikada primiti zdravo za gotovo sve te silne pohvale. Budi oprezan. Govorit će ti da si najbolji na svijetu. Pokušaj, nažalost, uvijek odbijati takve zamisli, jer ti se moraš vječno dokazivati. Nema predaha. Ne, za tebe."
Pelè je ponudio goste s kavom. A Maradoni je rekao još jednu ‘veliku‘: "Slušaj pljesak, uzmi pljesak, ali ne živi od pljeska. I kad sam bio kao ti, osamnaest, i meni su pokoji put zviždali. Upamti: odigraš li tri, četiri utakmice slabo, svjetina ti neće oprostiti. Fućkat će. Upamti!"
U stanci, Pelè je prebirao po gitari i mumljao u basu neku pjesmicu. Svi su tiho slušali. A onda je Pelè ostavio gitaru i tiho zaprijetio ‘malom‘: "Ima vas, koliko znam, osmero u kući, tu su tata i mama, mnogo je tih ‘gladnih‘ usta koja čekaju. O njima vodi brigu, u prvom redu, kad budeš potpisivao za neki, pazi i koji, klub u svijetu..."
A kad se ustalo, Pelè je opalio ‘felšom‘ još jedan savjet od kojeg se Maradoni smrzla vruća, gaučo-krv. Što je rekao Pelè? Ovo: "Diego, upamti, u životu uvijek ima vremena za sve. I za izaći i za zabaviti se, i popušiti pokoju cigaretu, popiti, pojesti, sve što ti se sviđa. Ali, ti moraš paziti na svoju ‘fiziku‘. I zato, sve to mora biti umjereno. Ne zaboravi!"
Pelè je bio još uvijek srdačan, Maradona je postao slobodan. Čavrljao je s najboljim od najboljih. I čvrsto je zagrlio Pelèa: "Obrigado!" I pao je un abrazo pravih muškaraca.
Sunce je bilo već duboko u vodi žuto-modre Copacabane. Iza već zatvorenih vrata, gore, opet je mrmljala gitara i bas ‘nogometnog kralja‘. O rey. Maradona se još jednom okrenuo. Šapnuo je svojima: "Genio."