Niti jedna kombinacija definiranja nogometne sezone odlukama izvan terena nije pravedna u odnosu na epiloge na igralištu. No, u presedan situacijama, kao posljedice pandemije, tematika prerasta sportska pitanja. Vjerojatno se većinski slažemo da kako god dalje (is)tekla sezona HNL-a, njeni epilozi neće biti odraz regularnosti i sportske pravednosti. Viša sila.
Ono o čemu se može, i mora, raspraviti je kako odgovoriti posljedicama više sile. Koliko je to komplicirano dovoljno ukazuje različitost pristupa po državama. Negdje se forsira nastavak, drugdje su prvenstva zaključena, gotovo svugdje su glasna preispitivanja smisla igranja. Dok Francuska, kao i Nizozemska, nije prelomila s pozicije vlade da se nogomet neće igrati do rujna, moglo se govoriti da stavove diktiraju financijski interesi. Pogotovo je to tako u bogatijim ligama, gdje je udio prihoda od prodaje TV prava u proračunima klubova od 40 % na više. Uzmimo primjer Deportivo Alavesa, koji je vlasnik Istre 1961. Baskijski klub ima proračun oko 75 milijuna eura, od čega 50-ak otpada na uplate TV kuća.
Njihov utjecaj je presudan za pozitivno poslovanje većine klubova, za razliku od elitnih kao Real i Barcelona, koji imaju niz drugih izvora financiranja. No, u Francuskoj su prelomili da neutraliziranje rizika od nogometnih događanja bitno nadmašuje opravdanost pokretanja lige. To nije samo stvar financija, nego i poruke javnosti kako izvanredna situacija borbe protiv pandemije zaustavlja i tako privilegiranu djelatnost kakva je nogomet.
Istina je da će tom odlukom biti pogođeni neki klubovi blizu ispunjenja svojih ambicija (za Europu, ostanak, ulaženje iz niže lige). Upravo zato su državne vlasti preuzele odgovornost i tako minimalizirale rizik od svekolikih tužbi i međusobnih sukoba unutar nogometa. U Italiji se upravo to događa, sukob nogometa-politike i unutar nogometa, pa će vjerojatno vlada biti ta koja će presjeći pat-poziciju. Najveći pritisak na državne organe čine Nijemci i Španjolci, jer smatraju da postoje uvjeti za igranje, dok Englezi još taktiziraju. Svaka država ima svoju politiku i u kontekstu nogometnog pitanja, koja na tim veliki tržištima imaju bitnog utjecaja i na BDP…
Poremećaj kalendara
Odmaknemo li se od financijskog pitanja, imat ćemo ipak objektivniju sliku oko pitanja smisla nastavka sezone… Početak je svibnja i još ni jedna država nije dopustila momčadske treninge. Što nas upućuje na lipanj kao realniju opciju za nastavak prvenstva. Ujedno nam to ukazuje na potpuni poremećaj kalendara natjecanja od srpnja nadalje, kad bi trebala startati nova sezona. Ne bi bilo odmora za igrače, normalnih priprema za (pre)dugu sezonu koja završava Eurom, a bilo bi višestruko većeg rizika od ozljeda igrača i novih traumatičnih rizika od drugog vala pandemije. Koliko ima logičkog smisla da se zbog te štete riskira objektivno višestruko veće štete od kompromitiranja iduće sezone? Odgovor koji se nameće i odlukama Francuske i Nizozemske, je da i nema baš smisla.
Hrvatska nogometna zbilja u tom je kontekstu još jednostavnija. Ona nije opterećena značajem prihoda TV prava, niti gubi značajniji novac od ulaznica i marketinga. Hrvatski prvoligaši još nemaju najava kada bi mogli momčadski trenirati, što znači da u minimalno logičnoj dinamici pripreme (3-4 tjedna zajedničkog rada) teško možemo prije sredine lipnja očekivati nastavak Prve HNL. Što dobivamo kao kompenzaciju svim zdravstvenim rizicima koronavirusa, izraženom riziku od ozljeda igrača i troškovima ‘pandemija lige’ ako se isforsira posljednjih devet kola sezone?
Klimatski uvjeti
Ukoliko to nije pitanje novca (a nije), zakonskog limita (a odlukom Sabora RH nije), interesom gledatelja (a nije), a niti natjecateljski dramatičnim dilemama (a nema ih), onda forsiranje finalnog turnusa Prve HNL također (ili pogotovo) nema baš smisla.
Napose i zato što bi se moralo igrati u očajnim klimatskim uvjetima (sparine), uz stalnu napetost straha od zaraza ili zdravstvenih posljedica duge pauze na tijelo igrača, velikih troškova testiranja, kompliciranih protokola organizacije utakmice i napose putovanja. Koliko god svi željeli nogomet i pravedniju verziju epiloga na terenu, situacija je sada takva da realno to više nije pitanje sportske opravdanosti. Niti zajednu razinu nogometa, od Prve do posljednje HNL razine.
Ono što sada djeluje najsmislenije je da se okonča muka za igrače i za klubove. Raspustiti sezonu, dopustiti nužno vrijeme svima da se doslovno odmore i resetiraju sve lige te organizira novu sezonu čini se najmudrije. Ova je sezona izgubljena i donosi samo štetu, ali sve je to malo prema onom što bi se moglo negativno dogoditi ako se kompromitira sljedeća sezona. HNS bi trebao na stvar gledati dugoročnije i pragmatičnije.
Osim što trebaju pomoći klubovima da prebrode egzistencijalnu krizu, zajedno bi s njima i ligama trebali postići dogovore za nužne reforme u korist novih i primjerenijih odnosa (i natjecateljskih formata) u nogometu. U tom slučaju bi posljedice pandemije mogle poprimiti obrise pozitive...