"Ajme, ljudi, ubit će me!", zavapio je Bruno Marić kad ga je za ručkom u restoranu Epetion u Stobreču napala skupina pomahnitalih huligana naoružanih bokserima, palicama, čak i vatrogasnom cijevi koja ima nastavak koji može oboriti i slona.
Što je tu najbitnije podcrtati? Brunu Marića napala je organizirana naoružana skupina! Naoružali su se oružjem koje može ozbiljno ozlijediti i ubiti čovjeka. Nije se radilo o pijanoj, razularenoj hordi koja je nasumce izabrala žrtvu ili su slučajno ugledala njima mrskog Marića pa se divljački bacili na njega.
Ne, točno su znali koga traže i gdje će ga naći. I znali su da ga žele ozbiljno ozlijediti od čega samo slučajnost ili puka sreća dijele od ozljede sa smrtnom posljedicom. Što nije tako tragično završilo, uistinu je splet sretnih okolnosti: hrabrosti osoblja i ljudi u restoranu, prisebnosti ili možda samo nemogućnosti Brune Marića da u tom trenutku izvuče pištolj i da na napad hladnim oružjem odgovori vatrenim oružjem.
Bi li imao pravo braniti svoj život svim raspoloživim sredstvima? Kao i svatko koji bi se zadesio u sličnoj situaciji?
Namjerno ne potenciram da se radi o nogometnom sucu. Napad na njega nije organiziran i sproveden u nedjelo na stadionu, prije ili poslije utakmice. I kakav to uopće može biti nogometni razlog, žuti karton ili (ne)dosuđeni jedanaesterac, tri boda ili nula, da bi se na čovjeka organizirao brutalni napad s teškim posljedicama, pa i pokušaj ubojstva na javnom mjestu usred bijela dana.
Ili se organizatori i provoditelji takvih nauma osjećaju toliko komotni i zaštićeni "na svom teritoriju" da im je dopušteno javno linčovati čovjeka. Očito da, jer packe i kaznice koje će im udijeliti naše pravosuđe minorne su u odnosu na "slavu"' koju će dobiti u svojoj "organizaciji" u borbi za "našu pravednu stvar". Neki to nazivaju organiziranom navijačkom skupinom, neki organiziranom bandom. Kako god, ne sumnjam da ćemo već na prvoj sljedećoj utakmici vidjeti transparent u znak podrške "onima kojih nema".
I to je najžalosnije. Koliko je samo javni prostor, portali i društvene mreže, zagađen komentarima i tekstovima od koji se ježi koža, toliko zluradosti, prijetnji, otvorenih poziva na nasilje, od "dobio je što je zaslužio" do "spavaš li mirno, i ti, Ivane Bebeku?".
Zar je i to nekažnjivo, otvoreno pozivanje na linč? I ove novine, i osobno kao urednik, imali smo sudske sporove s Brunom Marićem. Ima vrlo nezgodnog, "vražjeg odvjetnika" Vladimira Gredelja koji rabijatno skače na svaku iščašenu rečenicu u kojoj prepozna priliku za sudsku naplatu. Uopće ne sumnjam da će Gredelj u močvari bolesnih, bestijalnih komentara po portalima pokrenuti desetke novih parnica.
Problem je što to ponovo ništa neće riješiti, nego što se u općoj nihilističkoj klimi u Hrvatskoj, i najbrutalnije nasilje tretira kao prihvatljiv način izražavanja neslaganja.
Blage kazne za nasilnike, opravdavanje i ublažavanje posljedica, zataškavanje i zatvaranje očiju i usta pred onim što svi vidimo, sjajna je poruka mladima - budite što beskrupulozniji i nasilniji, samo gazite i razbijajte glave.
Sad je stradala glava Brune Marića. Pa što, vrište trash portali, trebalo je to i prije, znamo tko je Bruno Marić. Znaju li da je otac troje djece od 12, devet i pet i pol godina, da je preuzeo brigu i nad obitelji ženine sestre i njeno troje maloljetne djece nakon što je izgubila supruga? I da je razbijenu glavu morao skrivati od teško bolesne majke, a da se brine i o bolesnom ocu.
Ili je sve to ljudski bitno potpuno nebitno pred tolikom provalom neljudskih opravdanja napada. Ta ljudska Hrvatska uljuđeno šuti. Dan poslije napada nisam vidio nijednu reakciju iz čopora tzv. nevladinih, demokratskih udruga prikopčanih na državni budžet "za promicanje demokracije i tolerancije", toliko glasnih i angažiranih kad se na nečiju tuđu glavu umjesto palice spusti kanta govana. Ovo je ipak samo glava jednog nogometnog suca.
U tom hrkanju "čobanska hajdučija razvila se u opasnu kriminalnu industriju koja u potpunosti drži u šaci cijelu regiju i raširila se izvan državnih granica". Ne, ovaj citat nema veze s Hrvatskom. Taj citat preuzet je iz talijanskih medija, o stanju u regiji Calabria u doba uzdizanja zloglasne 'Ndranghete. Jedne sasvim obične kriminalne organizacije.