CARL RECINE Afp
PROFIT DIKTIRA SVE

Kontroverzni projekt Superlige nije mrtav! Evo tko su sada glavni suparnici Perezu i Agnelliju i zašto

Iz perspektive romantičara, bundesligaško pravilo "50+1" sprečava provalu investitora, ali...
Piše: Dražen Krušelj/Jutarnji listObjavljeno: 02. svibanj 2021. 15:12

Nina Bracewell-Smith nekoliko se godina herojski odupirala, zaklinjući se aristokratskom časti i svijetlim obiteljskim tradicijama da neke stvari nemaju cijenu, prije nego što se u travnju 2011. godine ipak predala i na komadiću papira ispisala željenu svotu. Svoj udio od 15,9 posto Arsenalovih dionica, generacijska nasljednica, posljednja vestalka pored ognjišta starog 120 godina, prodala je Stanu Kroenkeu, čime je američki magnat stekao zakonsku mogućnost da do kraja okrupni vlasništvo nad klubom i pretvori ga u vlastitu igračku. Bješe to i službeni "game over".

Do tog trenutka svi su engleski nogometni velikani već imali oligarhe, milijardere i šeike za vlasnike. 2003. godine Roman Abramovič kupio je Chelsea, dvije godine kasnije Malcolm Glazer u tišini je skupio već 60 posto Manchester Unitedovih dionica te objavio da će ubrzo zaokružiti priču. 2008. u plavom dijelu grada pojavio se i šeik Mansour, kao druga, pouzdanija vlasnička ruka, nakon što se pokazalo da je njegov prethodnik Thaksin Shinawatra zapravo živopisno lice s međunarodne tjeralice. 2010. godine američki Fenway Sports kupio je Liverpool, što na Anfieldu više nije moglo izazvati potres, jer dotad se klub ionako nalazio u portfelju "jenkija", točnije njih dvojice, Toma Hicksa i Georgea Gilletta.

Uefa kao "middle man"

A onda brzo premotavanje deset godina unaprijed, u travanj 2021. godine i - stravičan šok. Navijači najpopularnijih engleskih klubova jednog su se jutra probudili u panici, shvativši da iza ugla vreba čudovišna Superliga, podmazana interesima velikog biznisa. Sve one priče o mecenama koje dolaze "investirati u našu momčad", o filantropima zaljubljenim u "vrijednosti ovog kluba", gle čuda, ipak bijahu samo ljubavni mumbo jumbo s ciljem cementiranja vlasti. Sada, kada su svi čvrsto s rukama za volanima svojih klubova, došao je trenutak da franšize počnu raditi onako kako to nalaže zakon krupnog kapitala. Dakle, kao tiskare novca.

image
GABRIEL BOUYS Afp

"Bilo je pitanje trenutka kada će najveći klubovi odlučiti da im u sljedećoj fazi biznisa ne treba više "middle man" u vidu Uefe", izvjesni čitatelj u komentarima na Daily Mailu odmah je precizno skenirao aktualni trenutak u kojem divovi pokretanjem Superlige planiraju naglavce okrenuti nogomet. I ne rade na tome od jučer, zato što ih je pandemija bacila na koljena. Koronavirus je samo dobrodošao ukras priči.

Uefa je nesumnjivo trn u peti Unitedu i Liverpoolu, Realu i Barceloni, Juventusu i Interu. Od izvornog administratora zajedničkih nogometnih operacija na tlu Europe, mudrog starješine koji će jednom u četiri godine organizirati Europsko prvenstvo, Uefa je tijekom 60 godina djelovanja dogurala do statusa korporacije koja samo kroz Ligu prvaka podijeli više od 2 milijarde eura nagradnog novca. Dok neumorno pumpa budžet, "middle man" sebi zadržava pravo na desetak posto provizije, novac kojim dalje kapilarno razvija nogomet na kontinentu tako što daruje hibridne travnjake sirotinji, ulaže u "grassroots" projekte i infrastrukturu na periferiji, ili skraćeno - kupuje glasove nacionalnih saveza.

Zakašnjeli bunt

"Zašto da se s Čeferinom natežemo oko te dvije milijarde, kada nas petnaestorica bez njega možemo u startu podijeliti 3,5 milijarde eura?", upitao je Andrea Agnelli madridskog kolegu Florentina Pereza onog dana kada ga je ugostio u raskošnom Juventusovu kampu u Vinovu pokraj Torina. Na tom sastanku utvrđeno je savezništvo od kojeg Juventus i Real Madrid neće odustati niti nakon bujice uličnih protesta engleskih navijača.

image
MIGUEL MEDINA Afp

Oni, engleski navijači, ogorčeni izdajom vlasnika klubova, na cesti masovno traže smjene i promjene u vlasništvu, ali sa zakašnjenjem od dobrih 10-15 godina. U tom je razdoblju Manchester City na roster potrošio više od milijardu eura, i Liverpool je samo za odlučujućeg obrambenog igrača iskeširao 85 milijuna eura, a da nikom nije palo na pamet istrčati na ulicu s protestnim plakatima "stop divljanju!" ili "vratite nam natrag našu igru". Planet nogomet odletio je u pravcu globalnog biznisa, i nema tog zakonodavnog okvira kojim bi ga Ursula von der Leyen i Boris Johnson mogli vratiti dvadeset godina unatrag, kamoli na osnovne postavke.

Članovi odlučuju

"Superliga je izgubila bitku, ali rat se nastavlja", objašnjava ovih dana The Athletic s kakvim se preprekama u razvoju projekta bore njegovi ideolozi. Navijački bunt, poglavito engleskih fanova, nešto je s čime su Agnelli i Perez računali, premda ne u ovakvoj mjeri, ali ozbiljnije suparnike svejedno prepoznaju na druga dva mjesta. Prvo mjesto su zaljevske zemlje: za razliku od Barcelone ili Intera, koji se nalaze na rubu financijske eksplozije, državno sponzorirani klubovi Manchester City (Ujedinjeni Arapski Emirati) i Paris St-Germain (Katar) nisu u škripcu, i nigdje im se ne žuri jer računaju da iz vladajućeg nereda mogu dugoročno profitirati. Recimo, tako da između sebe podijele osam od sljedećih deset naslova u Ligi prvaka.

Drugo mjesto je Njemačka, u kojoj se vidovit netko na vrijeme sjetio profesionalne klubove vezati uz njihovo članstvo. Učinjeno je to devedesetih godina, u vrijeme bundesligaškog buma, kada je veliki biznis počeo agresivno prodirati u nogomet. Pravilom "50+1" njemačkim je klubovima dopušteno da svoje profesionalne pogone izdvoje u posebne korporacije, ali pod jednim uvjetom - članovi moraju zadržati većinu dionica (glasačkih prava).

U praksi je to značilo "stop" za svakog investitora sklonog kompulzivnom gomilanju dionica, zbog čega su neki ozbiljni igrači, poput jordanskog milijardera Hasana Ismaika u Münchenu 1860, bili prisiljeni na povlačenje. "50+1" u startu je od pregovaračkog stola Superlige odbilo šefove Bayerna i Borussije Dortmund.

Nogometne perjanice najmnogoljudnije europske zemlje funkcioniraju kroz različite poslovne modele. Dok su dionice Borussije izlistane na SDAX burzi, dotle Audi, Allianz i Adidas kao veliki dioničari drže po 8,33 posto Bayernovih dionica, no u oba slučaja većinu glasačkih prava zadržavaju navijači udruženi u tzv. roditeljske klubove. U Dortmundu fanovima pripada svih 100 posto glasačkih prava, dok Bayernovi navijači zadržavaju pravo na 75 posto.

Samo je Dietrich Mateschitz uspio izmigoljiti iz zakonskog obruča kada je RB Leipzig u stvarnosti ustrojio prema vlastitoj volji, dok je forme radi, osnovao skupštinu (od 24 člana) i napunio je vlastitim službenicima, tako da službeno ne narušava odredbe "50+1" pravila. Doveo je tako "crvene bikove" u situaciju da napadaju bundesligašku titulu s većim izgledima od Borussije ili Leverkusena, ali s druge strane, kreativnim je izbjegavanjem zakona svojem klubu osigurao status najomraženijeg gosta u zemlji. Nitko u Njemačkoj ne podnosi RB Leipzig, i njegove navijače, koje ultras scena posprdno naziva "konzumentima".

Iz perspektive nogometnih romantičara, "50+1" ili jednostavnije Regel brana, od armiranog je betona, koja sprečava provalu onih investitora koji bi iz klubova u budućnosti izvlačili profit. Nisu, međutim, svi spremni kroz ove ružičaste naočale gledati na bundesligašku stvarnost. Mnogi će podcrtati da "50+1" dugoročno odbija bogate igrače od bundesligaških klubova, nakon čega će oni neizbježno izgubiti korak s konkurencijom iz Premiershipa, La Lige i Serie A. Za neku vrstu kompromisa koji bi dopustio značajnije injekcije keša u krvotok bundesligašima, zalaže se i sam Karl-Heinz Rummenigge, CEO Bayerna. Njegovi argumenti? Ako tradicijske divove predugo ostavite bez "kisika", riskirate da vam sutra klubovi s milijunskom navijačkom vojskom, poput HSV-a ili Schalkea, tavore u nižem stupnju natjecanja. Nakon čega mora patiti i imidž Bundeslige…

Oni s dubljim uvidom u njemačku klupsku svakodnevicu kažu da "50+1" samo rubno dotiče vladare poput Rummeniggea i Hoeneßa u Bayernu, Watzkea u Dortmundu ili Hoppa u Hoffenheimu. Svi oni utvrdili su svoje režime kao mekše ili tvrđe diktature, tako da uspavaju svaki pokušaj organiziranog oporbenog djelovanja, ali nitko među njima (osim Wolfsburga i Leverkusena, dva kluba službeno u vlasništvu tvornica koje su ih osnovale) ne može krenuti u avanturu zvanu Superliga, a da zanemari mogućnost navijačkog bunta, saziva izvanredne skupštine i - opoziva.

Linker
22. studeni 2024 23:04