Malo je tko iz Sarajeva, s 12. po redu Simposara ili međunarodnog sportskog simpozija, otišao bez nagrade, priznanja, povelje ili nekog barem skromnog oblika zahvalnosti. Tako je, primjerice, među čak 12 dobitnika Priznanja Simposara za životno djelo i jedan od najboljih hrvatskih nogometaša, ali koji nažalost poradi bolesti koja ga je “sasjekla”, prekinula usred karijere, nije uspio ostvariti, odnosno, iskazati sav potencijal. Čovjek kojem su u Madridu već tiskali prezime na Realove dresove.
U redu, malo pretjerujemo, ali ne u pogledu mogućnosti prelaska u Kraljevski klub, već glede činjenice da ‘80-ih godina prošlog stoljeća baš još nije postojala praksa ispisivanja prezimena na dresovima.
Dva života
Ivan Gudelj. O njemu je riječ. Čovjek s 33 reprezentativna nastupa za bivšu državu, ali i 222 nastupa za Hajduk od 1977. do 1986. kad je hepatitis B “spustio rampu”.
- Valjda sam sad lagano u dobi za dobivanje nagrada za životno djelo - u šali će Gudelj prilikom dodjele, uz dodatak kojim je pobrao vrlo glasan, buran pljesak:
- Moja bi se priča dala svesti na dva života ili dva dijela jednog života. Možemo pričati i o dva dijela jedne utakmice. Onaj prvi dio je nogometna priča, koja je prekinuta na vrhuncu karijere ili blizu vrhunca. Drugi dio života, drugi dio utakmice, nešto je što sam doznao prije nekih mjesec dana. Pobijedio sam bolest! Nakon 37 godina.
Ivan Gudelj je jednostavno – pobjednik. Daleko od toga da neće danas pričati o nogometu. Jasno da je to njegov život, karijera, a u konačnici u nogometu je i dan-danas kao trener, odnosno, instruktor HNS-a za dalmatinsku regiju. No, ovaj drugi dio utakmice života, taj mu je bitniji...
- Ma, jednostavno stoga što je onaj prvi nekako životniji, odnosno, s većom porukom.
Porukom za knjigu, izložbu, film...
- Jedan je film bio, ali bit će uskoro i drugi. Ima knjiga, prije četiri godine je bio dokumentarac (“Ivanova igra”), a sad je u pripremi i igrani film redatelja Brune Ankovića i scenarista Borisa Gregurovića. Sad se scenarij piše.
Prezime Anković nam poznato zvuči.
- Je, je, riječ je o sinu legendarnog Andrije Ankovića, koji je igrao za Hajduk ‘60-ih godina. Mene je baš pokojni Andrija Anković doveo iz Mračaja u Hajduk. Imao sam 15 godina, a on je vodio tadašnje pionire Hajduka. Sada, eto, njegov sin radi film o nečemu što se loše dogodilo meni. Iako, ja na to već duže vrijeme malo drukčije gledam. Kako ona knjiga, pa jedan, a bit će i drugi film, dobro je da se rade. Ma, ne zbog mene, ne treba meni takva, ne treba mi nikakva promocija, ali bi moglo biti od pomoći, koristi ljudima koji su u depresiji, koji su u bolesti, ljudima kojima je teško. Da iz toga pronađu snagu, da im uljepša boljitak života...
Tko će glumiti u igranom filmu Ivana Gudelja?
- To još ne znam. Velim, još se piše scenarij. I mene to zanima jer dokumentarni film je dobar, dokumentarac koji je bio na više od 30 svjetskih festivala, ali igrani film je nešto drugo.
Filmska uloga
Doduše, u nekom dijelu filma bi se sigurno i sami mogli pojaviti, tim prije što je puno prije nogometne počela filmska karijera Ivana Gudelja. Malo ljudi zna da ste glumili u legendarnoj TV seriji “Prosjaci i sinovi”?
- Ajoj, pa da. Iako, meni je i kćer glumica u HNK u Osijeku. Pokojna supruga je perfektno pjevala i nju je Tonči Huljić bio zvao u grupu Magazin nakon Ljiljane Nikolovske, ali smo zajedno odlučili drukčije. No, to što spominjete za moju filmsku ulogu, debi... Istina, to je bilo u dječačko doba, imao sam 11 godina. Kao statist. Neki klinci su imali pjevati jednu pjesmu rugalicu, pa smo onda bježali, a ja sam u tom trku bio najbrži.
Cockta, karamele i sladoled
Nismo ni sumnjali.
- E, a sjećam se kao danas, dobio sam 3.500 dinara. Nikad neću zaboraviti i za to sam kupio 30 karamela, Cockte i sladoled, te sve to podijelio prijateljima.
Prvi honorar, prva “lova” koju je zaradio Ivan Gudelj. U nogometu su mu predviđali milijune i milijune ondašnjih DEM, dobrih, starih njemačkih maraka. Bio je prototip današnjeg suvremenog igrača, kadrog pokriti jednako kvalitetno nekoliko pozicija. Čvrst u obrani, postojan u vezi, ali ne baš bezopasan u napadu. Imao je spremne ugovore koji su ga čekali u Realu i Bordeauxu. Samo se čekalo da navrši 28 i da po tadašnjim pravilima može otići u inozemstvo. U 26. godini, a bilo je to 1986., hepatitis B je razbio sve snove i potpuno mu preokrenuo život. Vođen, nažalost, lošim liječničkim procjenama, dvaput se prerano vraćao treningu i oba puta mu se bolest vraćala, te je na koncu morao prekinuti igračku karijeru.
- Utvrđen mi je kronični hepatitis B. U 95% slučajeva organizam sam stvori antitijela, ali ja sam bio u onih 5% kod kojih to nije tako. Tri sam se godine ustrajno, žestoko borio. Išao kod travara, bioenergetičara, šest mjeseci u Kreuzbergu, pa u Sveučilišnu kliniku u Bonnu, pa bio na institutu u Hamburgu na biopsiji jetre. Nakon tri godine sam se pomirio da moram početi novi život, da nogometa neće biti.
Ne možeš ništa
Koliki je to udarac to bio za vas, ta spoznaja - nikad više nogometa?
- Šok mi je bio, ali ne čak toliko prvi put koliko drugi put, recidiv, kad se bolest “vratila”. Nije ona u biti nikuda ni otišla, ali tako se kaže. Ljudi svakako reagiraju u takvim trenucima šoka. Neki odu u Tibet i što ja znam što sve ne, ali nemate vi kamo pobjeći. Ja to nosim, tada, sa sobom. Od svega mi je najteže bilo što ja više nogomet neću nikad više igrati. Kad sam odijevao dres Hajduka meni je izgledalo kao da sam se u njemu rodio, tako mi je pasao. I sad ti, u 29. ili 30. godini, ideš gore na tribine i gledaš utakmice dolje, a ne možeš ništa.
No, nije očajavao. U 35. godini je upisao Kineziološki fakultet, u 42. godini diplomirao, a u međuvremenu radio kao trener u mlađim uzrastima. Vodio je Primorac iz Stobreča, Zadar, austrijski Steyr, Dubrovnik, šest mjeseci 2005. i Hajduk, da bi u HNS-u punih 19 godina bio izbornik reprezentacija do 16, do 17, do 19 godina. Danas je HNS-ov instruktor za dalmatinsku regiju.
- Cijelo to vrijeme sam živio s hepatitisom, ali nitko mene nije medicinski posebno vodio, nisam pio lijekove. Molio sam se, molitva mi je vrlo važna, ja sam vjernik. Nisam nikada ni pio, ni pušio, niti gazirana pića konzumirao, čak niti kavu pio, a puno pješačim i tako se pazim. Prije mjesec dana sam obavio rutinsku kontrolu, davanje uzorka krvi. Nazovu me iz bolnice i vele, a i napisano je na nalazu “nalaz HBV biljega upućuje na preboljenu infekciju virusom hepatitisa B”. Ja nisam vjerovao! Nemoguće. Nakon 37 godina! Čudotvorno, doista, jer u medicini su ovakvi slučajevi iznimno rijetki, raritetni. Raspitivao sam se kod liječnika, stručnjaka, je li bilo takvih slučajeva uopće ili koliko. Rekla mi je dr. Tatjana Reić kako ima navodno 3-5% slučajeva u svijetu, ali da je ovo čudo. Iz toga ja crpim sada enormnu snagu i samo nastojim širiti pozitivnu energiju na okolinu. Nema toga što se ne može pobijediti. Ja sam uvjeren, na Maksimiru ili Poljudu, da se okupi 20.000 ljudi, a da na centru postavite najtežeg bolesnika, te da svih 20.000 zatvorenih očiju puste energiju, onaj bi čovjek ozdravio. Nije me briga što će ljudi sada misliti, ja nikome nisam ništa dužan, a govorim i širim samo pozitivu. Kad mi se dogodi nešto ružno, idem u crkvu i molim Boga da mi spere gorčinu i negativnost - zbori Gudelj.
Prihvatio priču
Ipak, koje slovo više o nogometu. Danas ste, odnosno, već gotovo dva desetljeća, trener koji radi s mladima. Vaš svjestan odabir zašto niste pokušali i dalje u radu sa seniorima i nakon odlaska iz Hajduka?
- Moje trenerske ambicije nisu ostvarene u onom smislu kako su trebale, mogle ili kako bih htio, ali Bože moj... Ja sam to prihvatio i nema veze, to je gotova priča.