Legendarni Dinamov kapetan, Velimir Zajec (65), na svom je imanju u Draganiću primio užasnu vijest o smrti Zlatka Kranjčara...
- Mlinka mi je javio da našeg Cice više nema... Bio je veliki igrač i veliki čovjek, jedan od najvećih Dinamovih igrača u povijesti. Bio sam mu vjenčani kum, prazan sam i nemoćan, očajan... Osjećam se sad kriv što se nismo više viđali, ali životni i nogometni putevi “otfurali” su nas na razne strane, razdvojili su nas. Ovo je strašno, kakva su ovo čudna i divlja vremena došla - emotivno nam je govorio Zajec.

Velika praznina

Potom je nastavio:
- Znao sam da Cico nije u dobrom stanju, posljednjih sam dana često razgovarao s Mlinkom i bio sam upoznat sa svime što se događalo. Znalo se da su kritična ova dva tjedna, nadali smo se da će Cico izdržati, ali na žalost nije uspio, izgubio je tu najvažniju životnu bitku. Bio je, ponajprije, veliki čovjek! Bio je igračina, rođeni strijelac, bio je boemčina! Ostala je velika praznina iza njega, neka mu je lagana hrvatska zemlja....

Prisjetio se Zajec i zajedničkih početaka u Dinamu:
- Cico je mlađi od mene devet mjeseci, ali je godinu ranije debitirao u prvoj momčadi, 1973. godine. No, ista smo generacija, zajedno smo igrali u Dinamovim juniorima i osvojili tri prvenstva Jugoslavije, prolazili smo isti razvojni put, s istim trenerima. Cico je od najmlađih dana bio predodređen da bude klupska zvijezda i to je ostao do svog zadnjeg životnog dana - kaže Zajec.

Ćirin dobitni potez

S Kranjčarom je od prvih igračkih dana bio simbol purgerskog, zagrebačkog Dinama:
- Nismo se poznavali prije dolaska u Dinamu, obojica smo gradski dečki, on je bio s Ferenščice, a ja s Kraljevca. I odmah smo u Dinamu “kliknuli”, imali smo poseban odnos, na putovanjima smo godinama bili “cimeri”. Poznavali smo se u dušu, bilo je dovoljno da se pogledamo i da znamo što onaj drugi u tom trenutku misli. Uh, teško mi je govoriti, ne mogu prihvatiti tu ružnu spoznaju da Cice više nema. Vrhunski čovjek, a kakav je bio nogometaš, doista o tome ne moram previše pričati, o tome govore njegove igre i golovi, koje ćemo zauvijek pamtiti. Tehnički savršen, ubojiti strijelac, velika je nepravda bila što nije odigrao više utakmica za reprezentaciju bivše države.

Dinamova šampionska 1982. godina obilježila je, dakako, Zajecovu i Kranjčarovu karijeru...
- Mogu se složiti s Ćirom kad kaže da bez Cice ne bismo bili prvaci, njegov dolazak iz vojske u zimi 1982. godine bio je onaj okidač koji nas je pogurnuo prema naslovu, Cico je bio ta toliko potrebna i željena “točka na i”! Svojim je dolaskom nadogradio naše čudesne klince, Mlinku i Štefa, zabio je 12 golova, njegov je doprinos osvajanju naslova bio strahovito velik. Baš nam je trebao takav rasni strijelac, onaj pravi “killer”, koji je razbijao suparničke obrane i parao mreže. Trpao je i trpao, svi su napori obrane i veznog reda dobili smisao jer smo znali da je ispred nas Cico, koji će zabiti gol! Imao je odličan udarac, izvrsno je izvodio “slobodnjake”, a Ćiro je povukao odličan potez gurnuvši ga u sami vrh napada, istodobno povukavši Cerina iza njega, u prednji dio veznog reda. I tim smo Ćirinim potezom dobili na kombinatorici, na bokovima je Cico imao sjajne i nezadržive dečke, Mlinku i Štefa, a i mi smo iza njih bili dobri - kaže Zajec.

Štitio sam mu leđa

Nogometne i životne staze razdvojile su Kranjčara i Zajeca 1983. godine. Cico je tada otišao u bečki Rapid, a godinu poslije Zajec je preselio u atenski Panathinaikos. I bio je to početak kraja velikog, zagrebačkog i purgerskog Dinama, kakvoga više nikad neće biti. Jer, druga su i drukčija vremena, a uz sve ostale okolnosti koje priječe ponavljanje te priče, najvažnija je svakako spoznaja da naši nadareni nogometaši rano odlaze u inozemstvo, nemoguće ih je zadržati kad zašušte milijuni nečega. A u ono vrijeme, po ondašnjim propisima, profesionalni nogometaš nije mogao otići u inozemstvo prije navršene 28. godine života...

Život je iznova spojio Zeku i Cicu u njihovom Maksimiru 1994. godine. Zajec je bio sportski direktor kluba i iz Segeste je za trenera doveo Kranjčara! Dvije legende, istinske maksimirske ikone, donijele su u Zagreb dvostruku krunu u sezoni 1995./96., međutim, zajednički je uspješni rad bio naprasno prekinut nakon osvajanja tih trofeja...
- Štitio sam Cici leđa, ali kad sam otišao na operaciju srca u SAD, dogodile su se promjene. Dali su Cici otkaz, a nakon nekoliko mjeseci i ja sam napustio klub...

Iako Zeko nije želio potanko govoriti o tome što se događalo, zbog povijesne istine treba istaknuti da je Cico praktički bio smijenjen već na proslavi naslova u jednom zagrebačkom hotelu! U ono je vrijeme, naime, ondašnji predsjednik RH, dr Franjo Tuđman, bio poznat i kao veliki navijač maksimirskog kluba, koji se tada zvao Croatia. I Tuđmana je neopisivo živciralo skandiranje “Dinamo, Dinamo...” sa sjevera, a i Cico i Zeko u javnim su istupima najčešće govorili “Dinamo”. I u tome su razni Tuđmanovi “priljepci” vidjeli svoju priliku za ulazak u uspješni klub, a najglasniji je među njima bio Tomislav Horvatinčić, koji je tijekom proslave naslova Tuđmanu obećao da će “srediti stvar s navijačima postavi li ga u klub”.

Nedostaju riječi

I tako je Horvatinčić postao direktor maksimirskog kluba, Zajec je zbog zdravstvenih problema otišao u SAD, a Cico je, ostavši na vjetrometini, bez zaleđa, dobio otkaz. Horvatinčić je na mjesto trenera doveo Ottu Barića, no na direktorskoj je poziciji trajao otprilike kao jogurt – smijenjen je početkom rujna, ondašnji predsjednik Zlatko Canjuga, koji je u Dinamo došao u srpnju, nije Horvatinčiću oprostio vrijeđanje u Moskvi, večer uoči utakmice Spartak - Dinamo, uzvratnog dvoboja 2. kvalifikacijskog kola za ulazak u Kup UEFA.

Plavi su prokockali zagrebačku 3:1 prednost i izgubili su u Rusiji 0:2, a Horvatinčić je bio inicijator teškog incidenta, kad je večer uoči utakmice, tijekom neformalnog druženja Dinamovih i Hajdukovih čelnika (Splićani su bili smješteni u istom moskovskom hotelu jer su sljedećeg dana također igrali u Moskvi, protiv Torpeda!), izvrijeđao Canjugu, svašta mu izgovorivši. No, najviše je tim ispadom zapravo osramotio Dinamo, klub u kojem je bio direktor, prvi operativac.

Otišao je Horvatinčić, ali nedugo nakon njega iz Maksimira je otišao i Zajec. Kranjčar je opet preuzeo trenersku klupu Plavih u veljači 1998. godine, nakon što je Marijan Vlak neobjašnjivo podnio ostavku nakon 1:0 pobjede u Suhopolju. Osvojio je Cico opet dvostruku krunu i prvi put je uveo Dinamo u Ligu prvaka, razmontiravši u Zagrebu Celtic (3:0). Ali, nekoliko mjeseci kasnije, nakon poraza protiv Porta u skupini Lige prvaka, Kranjčar je bio smijenen, a na klupi ga je naslijedio - Velimir Zajec!
- Tako se dogodilo... Cico je bio odličan trener i odličan izbornik, igračko je iskustvo, znanje i hrabrost unio i u svoj trenerski rad. Odveo je reprezentaciju na SP u Njemačku, ali na tom turniru nije imao sreće. I u trenerskom je smislu Cico bio velik, iako je kao igrač bio veći, najveći, jedan od najvećih u povijesti! Ostali smo bez simbola našeg kluba, ali i grada Zagreba, kojeg je obožavao. Bio je pravi purger, neizmjerno je volio Zagreb i Hrvatsku. Nedostaju riječi da bi se opisao naš dragi Cico - tužno nam je rekao utučeni Zajec.