Legendarni hrvatski nogometaš Aljoša Asanović je gostovao u emisiji Nebojše Petrovića Mojih TOP 11 i progovorio o brojnim zanimljivim temama. Tijekom vojnog roka koji je služio u Zadru pričalo se kako je u pregovorima s beogradskim Partizanom.
- Bila je to interesantna priča za ljubitelje nogometa koji su u to vrijeme pratili događanja u jugoslavenskom nogometu. Partizan je bio jako zainteresiran, imao sam kontakte sa Zečevićem i još nekim ljudima iz uprave, ali ostao sam u Splitu. Nekako, more mi je sve. Taj Split, taj mentalitet, pa obitelj i prijatelji. Kao što vi volite vaše klubove, tako i ja volim Hajduk. To je neizmjerna ljubav. Srce je vuklo natrag i ostao sam na moru - rekao je Asanović.
Debitirao je protiv Vojvodine u Splitu i odmah postao miljenik navijača.
- Današnji klinci ne shvaćaju koliko je bilo teško igrati staru jugoslavensku ligu. Pusti veliku četvorku, oni su bili posebna priča, ali u svim drugim klubovima si imao bar pet igrača koji bi imali mjesto u startnoj postavi bilo kojeg od ova četiri velikana. Tuzla, Skoplje, Sarajevo... Gdje god odeš, izgineš za bod. Meni je bilo lakše pored Vujovića, Sliškovića i Gudelja. Sva pažnja je usmjerena njima, a ja mlad, pun elana, nedokazan, željan igre. Imao sam prostora da pokažem sav svoj potencijal.
Aljoša se prisjetio i bronce s Vatrenima na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
- Imali smo vrhunsku ekipu, sjajnog trenera, naboj i inspiraciju. Bili smo kompaktni i imali dovoljno kvalitetnih igrača u svakoj liniji. Otvorili smo put novim generacijama koje su čak i nadmašile naš rezultat. Odigrao sam svih sedam utakmica. Talijani nisu mogli vjerovati da je to isti onaj igrač koji se cijele sezone mučio u Napoliju.
Lilian Thuram ipak nije htio da Hrvatska prođe u finale.
- Tako je to u životu. Frajer je odigrao 103 utakmice za Francusku i zabio dva gola. Više ni na treningu nije dao gol. Da ga pitaš kako, ne bi imao neki racionalan odgovor.
Hrvatska je s broncom oko vrata u idućim kvalifikacijama za Euro 2000. godine doživjela šok. Kobna je bila Jugoslavija na Maksimiru.
- Ta utakmica je pokazatelj mentaliteta cijelog našeg područja. Hrvatska javnost je unaprijed upisala tri boda. U Zagrebu se na nekoliko lokacija pripremalo slavlje za prvo mjesto u skupini i plasman na završni turnir, a mi igramo protiv ekipe koja u svojim redovima ima Sinišu Mihajlovića, Piksija Stojkovića, Peđu Mijatovića, Savu Miloševića... Shvaćate li o čemu pričam? Halo ljudi, pa ne igramo protiv Malte! To je bio velik udarac za hrvatski nogomet i u suštini raspad velike generacije.
Prva utakmica u Beogradu počela je nestankom struje na Marakani.
- Kome bi bilo svejedno u tom trenu. Cijela situacija, čitava predigra, događanja u obje reprezentacije. Ono što je najvažnije, ti momci dolje na terenu su ispali frajeri, gospoda, ljudi. Skupa smo napustili teren. Tenzije su bile velike, ali prevladao je ljudski odnos. Svi su se ponašali onako kako zahtjeva jedna gladijatorska utakmica. Nije bilo jednostavno. Sjećam se da mi je prvi prišao Dejan Stanković. Imena uopće nisu bitna. Kapa do poda svima koji su nas otpratili do tunela. Znamo jako dobro da taj tunel traje i traje. Nije lako doći gore do svlačionica. Ta utakmica u Beogradu je bila pobjeda nogometa - zaključio je Asanović.