Govor koji je na komemoraciji Cici Kranjčaru održao Niko Kranjčar bio je 'taj' trenutak. Kad ni oni najizdržljiviji, najčvršći, ne mogu suspregnuti suze. Niko je to tako lijepo ispričao, tako dirljivo 'razgovarao' s ocem. Ma, toliko emocija, toliko trenutaka koji se teško mogu s ičim mjeriti.
Došao je Niko Kranjčar na komemoraciju u majici:'Zauvijek ponosan kaj sam Purger'. Uz čuvenu Cicinu maskotu i nogometni teren. Tu posebnu majicu izradio je Dinamo zajedno u suradnji s Nikom, otisnuto je 20 primjeraka te majice. Uz Niku je u istoj majici bila i njegova djevojka Zrinka Cvitešić. Marijan Vlak slomio se prije same komemoracije, dajući izjave o Zlatku Kranjčaru.
- Ne mogu više... Ne znam što bih rekao... Shvatite me - kazao je Vlak, duboko udahnuuo, ni maska nije mogla sakriti suze.
Prije toga, dakako, pričajući o Cici u superlativima. Kao igraču, treneru, prijatelju, čovjeku.
Kao i Aljoša Asanović. Istaknuo je Cicu kao velikog igrača, koji mu je bio kapetan u onoj utakmici protiv SAD-a 1990.
- Puno me trenutaka i utakmica veže za Cicu, mogu o njemu reći sve najbolje. Ali, najbolji od svega bio je - čovjek.
Marko Mlinarić, suigrač, zapravo, suborac, prijatelj, gotovo brat. Danima je shrvan, hini stabilnost, ali, kao što je i sam rekao, nikad to neće proći. Mlinka je pozdravio osmijehom, na glupo pitanje: 'Kak si'?, odgovorio:
- Znaš, tri najtužnije riječi koje čovjek može reći jesu: Život ide dalje! Tri riječi ohrabrenja, a opet, tako tužne. Kaj da ti drugo kažem...
Bio je tamo i Mićo Vujanić, 'Kranjčar' među zagrebačkim haklerima, jedan od najvećih malonogometaša, za mnoge najveći.
- Ma ja ću ti reći, Kranjčar nije bio samo najveći nogometaš, on je bio najveći malonogometaš. Rekao sam mu jednom, zbog godinama mi ne možeš biti idol, ali ti si najbolji. Tek kad igraš s njim, onda vidiš kakva je to klasa.
I tako, sve 'naj'. Dobro, nisu komemoracije i pogrebi vremena kad se traže negativne rečenice, ali, vjerujte, na traženju negativnih recenzija o Cici Kranjčaru palo bi istraživačko novinarstvo!