Ivan Klasnić veleposlanik je hrvatske nogometne reprezentacije na Euru 2024. godine, koje u Njemačkoj započinje za točno 150 dana. HNS je odao to priznanje čovjeku koji je kao igrač na tri velika natjecanje branio naše boje, na Eurima 2004. i 2008. godine, kao i na Svjetskom prvenstvu 2006. Zapravo, na prvoj od dvije europske smotre samo je bio u zapisniku...
- Velika je čast što su me angažirali za veleposlanika. Predsjednik Marijan Kustić nazvao me s idejom da se uključim u reprezentativnu priču. Još ćemo vidjeti kakvi su točno planovi, gdje ću prvi put nastupiti u toj ulozi. Bit ću na Euru uz Vatrene, spreman za intervjue bude li pitanja, voljan napraviti nešto za ekipu, otići na koju službenu večeru... To je to kako vidim ulogu veleposlanika. Govorim njemački i engleski jezik, sto posto sam na raspolaganju što god me HNS i reprezentacija trebaju, a oni neka se samo koncentriraju na nogomet - kazao nam je Klasnić.
Dobar posao
Skupina je donijela utakmice sa Španjolskom, Albanijom i Italijom....
- Moramo za početak vidjeti kako ćemo startati sa Španjolskom. To je za nas najveća utakmica. Imamo veliku šansu zato što Španjolci u prvom susretu sigurno neće ići sto posto. Kao što mi respektiramo njih, i oni se boje nas. Bude li neodlučeno, to će biti fantastično. Drugi susret s Albanijom je najvažniji i treba ga dobiti, a potom dolazi Italija, koja nas nikad nije svladala. To je bonus koji imamo, no rano je govoriti detaljnije jer pitanje je u kakvoj će tko igrati formi, tko će biti spreman, tko će biti pozvan i kakva će biti atmosfera. Treba je kod nas malo podignuti. U posljednje vrijeme na svjetskim prvenstvima i u Ligi nacija pokazali smo da smo ekipa. Još nismo osvojili titulu, ali jednog dana će doći.
Doći će titula?
- Prije svega treba reći da su izbornik Zlatko Dalić i njegov stožer dosad sve fenomenalno napravili. Kapa do poda. Uvijek sam optimist.
Mislite, dakle, da će Hrvatska proći skupinu?
- Prije svega moramo moliti Boga da bude tako. Na svakom prvenstvu je teško otići dalje iz skupine, no mislim da Hrvatska može napraviti dobar posao. Sve će se pokazati na terenu.
Kako vam izgleda današnja reprezentacija u odnosu na Svjetsko prvenstvo u Kataru i Ligu nacija? Ivan Perišić je duže ozlijeđen, Mislav Oršić također, Marko Livaja se zahvalio...
- Perišić najviše nedostaje, to se zna, a još je jasnije kad se pogledaju njegove igre kroz dugo razdoblje. Neće mu biti jednostavno vratiti se i biti stari Perišić. Trebat će mu vremena. Što se tiče ostalih igrača, kazat ću da Livaja dugo nije igrao za reprezentaciju, prvo veliko natjecanje bilo mu je Svjetsko prvenstvo u Kataru, gdje je zabio jedan gol. Nastao je taj nesporazum s navijačima u Rijeci... U HNL-u igra dobro za Hajduk, kad njega ne bi bilo ni Hajduk ne bi bio tako dobar.
Nedostaje li Hrvatskoj?
- To ne mogu reći jer nisam unutra, nisam razgovarao sa stožerom. Nisam zadužen za takvu priču. Sigurno mogu kazati da ga poznajem godinama, da je bio veliki talent, da je napravio strašnu karijeru, ali vjerujem kako je mogao i više. Nije postigao sve što mu je njegov talent nudio. Vratio se potom u Hrvatsku, za Hajduk je to najveća sreća. Jako je zanimljivo tko će biti prvak ove sezone, mislim da Bijeli imaju dobru šansu.
Čeka nas velika borba Hajduka i Dinama, a u konkurenciji je i Rijeka.
- Ne navijam ni za koga u HNL-u. Ne bi bilo loše da prvak ne bude uvijek Dinamo, bilo bi zanimljivije za ligu. Ali opet, znate kako je u Njemačkoj, nikad se zna, a na kraju je titula skoro svaki put Bayernova.
Bila je to neka mućka
Na Euru 2004. bili ste pričuva, a na SP-u 2006. i EP-u 2008. ste igrali. Najviše pamtimo taj vaš gol u četvrtfinalu 2008. s Turskom u 119. minuti za 1:0, kad je Prater “gorio”, a onda su Turci poravnali, te “zapalili” drugi dio stadiona i grada. Na kraju smo ispali na jedanaesterce. Je li vam to najteži trenutak u karijeri?
- Je. Imali smo strašnu ekipu, mogli smo napraviti nešto fenomenalno, poput ovog što su dečki učinili od Rusije ovamo, ali Bog nije dao. Što se tiče mojih nastupa, krenut ću od 2004. kad sam s Werderom bio prvak Njemačke i osvajač Kupa, pritom sam postigao 13 golova u Bundesligi i 6 u Kupu, ali u Portugalu nisam dobio ni minutu od izbornika Otta Barića. Bio sam žalostan... Neću reći da je njemačka liga najbolja, ali treba postići takve rezultate. To je na tom Euru bila neka mućka.
Potom ste dobili šansu od Zlatka Kranjčara na Svjetskom prvenstvu 2006. godine.
- Tada sam bio najskuplji igrač Hrvatske. U Njemačkoj nismo imali sreće. Iz utakmice s Brazilom mogli smo izvući više od poraza, protiv Japana nismo zabili kazneni udarac i završilo je 0:0, a s Australijom nas je opet popratila nesreća. Pamtim iz toga susreta puno smiješnih stvari, pogotovo tri žuta kartona Josipa Šimunića.
Dalićevo djelo
Je li nedostajalo samopouzdanja ili kvalitetnijeg vođenja?
- Reći ću samo da su Zlatko Dalić i njegov stožer puno toga napravili za Hrvatsku. Kakvu su posložili ekipu, atmosferu u njoj... Sjajno. Zadržali su neke starije igrače, pa uz njih uklopili mlade, sve je to super. Mi smo mala zemlja, osvojili smo četiri medalje, realno je da nismo mogli na svakom prvenstvu otići daleko. Tko je mislio da ćemo u zadnjih šest godina, kao zemlja koja nema niti četiri milijuna stanovnika, toliko toga napraviti. Ako se gledaju svi Hrvati u svijetu ima nas 8-9 milijuna, to je manje od pola Istanbula. Nema veze igramo li nogomet, rukomet, vaterpolo... uvijek smo prvi vrhu, među onima koji se bore za medalje. To se mora honorirati, zato ne bih kritizirao što na nekom natjecanju nismo ostvarili koliko smo se nadali. Tko kritizira, taj nema pojma o nogometu. I Dalića neki kritiziraju, ali, slušajte, što je ovaj gospodin napravio za Hrvatsku, to nije nitko. Neka se nađe netko drugi tko će to nadmašiti.
Ipak, i sami žalite jer mogli ste napraviti više u doba kad ste igrali?
- Jesmo. Možda smo imali više talenta nego u nekim kasnijim prilikama, ali nismo imali sreće. Mi smo u Rusiji dvaput prošli na jedanaesterce. Pa taj Brazil u Kataru, tko je mislio da ćemo nakon 0:1 u produžetku napraviti čudo!?
Taj jedan korak nedostajao je s Australijom u Njemačkoj. Trebali ste je dobiti, a završilo je 2:2.
- Kad se sjetim svega, Turska je ta najžalosnija utakmica, a ne Australija. Ako bismo prošli Turke, možda bismo i Nijemce, koje smo prije toga svladali u skupini i tko zna što bi bilo u finalu sa Španjolskom...
Moguće da La Roja ne bi započela seriju od tri titule...
- Moguće. To je nogomet...
Je li vaša ekipa iz 2008. bila jača po kvaliteti igrača nego današnja Hrvatska? U pobjedi nad Njemačkom u Klagenfurtu 2:1 sastav je bio Pletikosa - Ćorluka, R. Kovač, Šimunić, Pranjić - Srna, N, Kovač, Modrić, Rakitić - N. Kranjčar - Olić.
- Uf, to je teško pitanje... Kad se vidi tko je sve igrao 2008. godine, imali smo neke prednosti. Krasili su nas i iskustvo i mladost. Ne može se naći niti jedna pozicija na kojoj smo bili lošiji od sadašnje momčadi, čak bi se moglo reći da smo na nekima bili malo bolji. Ali, ova trenutačna reprezentacija je osvojila medalje, a mi nismo. Jednostavno, nismo napravili čudo kao što su ga oni. Zato oni imaju prednost.
Je li netko kriv za ispadanja od Australije i pogotovo od Turske?
- Razgovarao sam s jednim starijim čovjekom, koji me pitao: “Ivane, znaš li tko je kriv za Tursku 2008. godine?”. Kažem: “Ne znam, nismo imali sreće”. On nastavi: “Imaš pravo, ali znaš tko je kriv? Ti si kriv, zato što si ga zabio. Da ga nisi zabio, možda bismo prošli”. Svatko razmišlja na svoj način, ne može se sada naći krivca. Trebali smo eventualno nakon postignutog gola svi baciti dresove i trčati navijačima, možda bi sudac svirao kraj. I tako se na to može gledati.
Ili koncentriranije odigrati završnicu.
- Ma, vidjeli ste turski gol. Duga lopta, odbijena, Semih puca, Roberta Kovača pogodi u stražnjicu i upadne u rašlje. Kad bi to bio film i htjeli bismo snimiti tu scenu, pa ne bi tako čovjek pogodio u 100 šuteva. Dugo bismo snimali te kadrove... Trebali smo nešto napraviti, možda da sam legao i žalio se da me nešto boli...
Kako ste prije toga imali transplantaciju bubrega, bila bi to hollywoodska priča da je vaš pogodak odveo Hrvatsku dalje.
- Znam.
Koliko se sjećamo, svi ste manje-više plakali.
- Izgubili smo utakmicu koju smo trebali dobiti, Turci nisu bili u formi kao u ranijim susretima. Plakali smo svi, tužno je bilo.
Luka Modrić igrao je s vama, još uvijek je glavni igrač, može li povesti Hrvatsku do novog velikog rezultata? Za koje još igrače mislite da će biti jako bitni?
- Prvo se mora vidjeti tko će biti zdrav i spreman. Puno je utakmica u klupskim natjecanjima do tada. Svi moraju dati sve od sebe... Možda će junak biti netko koga ne očekujemo. Nadam se da će napadači biti na razini i da će zabiti golove, važno je da se probude. Treba ti nekoliko gladnih špica koje žele tresti mreže.
Nemam ulaznica
Tko su glavni favoriti za prvaka Europe?
- Mi imamo tešku skupinu, a Nijemci su, kao i uvijek, opet dobili smiješnu. Ne znam zašto je to tako. Trenutačno nisu u formi, ali bit će na Europskom prvenstvu. Igraju kod kuće, imat će navijače, to se ne smije zaboraviti. Sigurno je da će i naših navijača biti puno, žalosno je samo što nemamo dovoljno ulaznica. Uvijek su favoriti Francuska, Engleska i Španjolska, ali nemojte gledati njih, nego male zemlje koje su sve bolje. Primjerice, mi nećemo Albance lako dobiti.
Hamburg je vaš rodni grad, s Albanijom igramo baš tamo, koliko bi vam ulaznica trebalo da namirite sve koji traže?
- Nemam problema s time. Mnogi su me ljudi zvali, ali ulaznice nemam. Nisam dobio još niti jednu od HNS-a za podijeliti bilo kome.
Neki misle da bi u Berlinu, u gradu, moglo biti stotinjak tisuća Hrvata, od kojih brojni neće moći na Olimpijski stadion.
- Crno tržište će cvasti. Mnogi su spremni platiti. Što se organizacije tiče, bit će fenomenalno kao što je bilo i 2006. godine. Bit će dosta naroda. Prođemo li dalje atmosfera će samo rasti, a fešta biti sve bolja.