2002. godina: Oproštaj Zlatka Kranjčara od igrača Zagreba i vodstva kluba u restoranu 'Zagrebački Bijeli'
 DAVOR PONGRACIC/CROPIX Cropix
OPROŠTAJ S VOLJENIM CICOM

Lockdown je teško podnosio, pozlilo mu je u Posedarju, kod brata. A kad se Elvira rasplakala, znao sam...

Grad Zagreb, Dinamo i naš nogomet možda nikada neće saznati koliko mu duguju
Piše: Davorin OlivariObjavljeno: 02. ožujak 2021. 08:56

V jutro dišeće gda bregi su spali, a mesec još zajti ni štel, potiho sam otprl rasklimanu lesu i pinklec na pleća sam del... I otišao, zauvijek. Nema nam više Zlatka Cice Kranjčara, sad sa svojim najboljim prijateljem Duškom Popovskim negdje drugdje, tamo gore, pjeva jednu od svojih omiljenih popevki, Suze za zagorske brege.


Jučer je umro osmijeh Zagreba, zaštitni znak grada koji danas polako nestaje. Gdje god je dolazio širio je radost, veselje, dobru volju. Za svakoga je Cico nalazio lijepe riječi, za najmanjeg čovjeka je uvijek našao riječ utjehe. Prijatelj, velik, topao, iskren, poseban, zaigran, duhovit, dobronamjeran... To je bio naš Cico. Nedostajat će njegova živahnost, duhovitost, humor kojim je osvajao, njegova spremnost svakome uskočiti, pomoći.

image
BRUNO KONJEVIC/CROPIX Cropix


Posljednjih mjeseci vrijeme je provodio sa svojim nešto starijim bratom Damirom u Posedarju. S njime se vraćao u djetinjstvo, pričao o danima u svojoj Ferenščici. Kao da je zatvorio krug, od djetinstva do smrti. Maknuo se iz Zagreba, nije mogao podnijeti ovo tužno vrijeme zatvorenih kafića, restorana, okupljališta. Cico je bio čovjek komunikacije, druženja.


Često smo se čuli, dobro je zvučao, uvijek je prva rečenica bila...


- Kaj mali, dobar nam je Dinamo....


Prije desetak dana sam ga nazvao, mobitel je bio isključen. Zvao sam još nekoliko puta, ništa. To nije bio njegov običaj, njegov mobitel nikad nije bio isključen. Nazvao sam suprugu Elviru koja je kazala da mu je pozlilo u Posedarju, da je bio u zadarskoj bolnici, te da je preseljen u Zagreb, u bolnicu Merkur. Na kraju razgovora Elvira se rasplakala, znao sam da nije dobro.

image
Sa suprugom Elvirom i kćerkom Lunom
BRUNO KONJEVIC/CROPIX

 

Dječačka zaigranost

Prije dva tjedna umro je Duško Popovski, njegov najbolji, najvjerniji prijatelj. To ga je slomilo, jako ga pogodilo. U zagrebačkoj bolnici svi su se iznimno brinuli o njemu, sve na koncu ne bi možda ispalo tragično, ali dobio je nekakvu bolničku bakteriju koja je bila presudna. Isto kao u slučaju još jednog velikog trenera, Josipa Kužea, koji se oporavljao od leukemije, ali je također organizam posjetila smrtonosna bakterija. Ne, nije se pazio, volio se družiti, pričati o svemu, ali nikad ex cathedra. Prihvaćao je svako mišljenje, a njegova dječačka zaigranost bila je osvajajuća. Štovao je tradicionalne vrijednosti, ali vrlo se živo zanimao za novo, drugo i drukčije. Bio je privržen i znanima i neznanima, sa svakime je ostvario kontakt prisnosti i ostavljao dojam pristupačna, neposredna, intiuitivna sugovornika.

image
Cico i Josip Kuže na radiju Cibona 2006. godine
RANKO SUVAR/CROPIX Cropix


Grad Zagreb, Dinamo i naš nogomet možda nikada neće saznati koliko duguju ovom čovjeku. Iza njega su bile velike utakmice, velika karijera, ali i stalne sumnje i upitnici, kao i iza njegova sina Nike. Najmanje su ih cijenili u vlastitom gradu, koji su oni najviše voljeli. Po mišljenju mnogih, Zlatko Kranjčar je bio možda i najbolji igrač Dinama uopće, a svakako i jedan od najboljih trenera.
Ipak, kao da je “onaj gore” znao da će ga uskoro pozvati k sebi. Prije nego što je završio u bolnici družio se s kompletnom obitelji u Posedarju, na druženje su mu stigli supruga Elvira, sin Niko i kćer Lana. Bilo je to posljednje druženje te krasne obitelji.

Kaj, bumo si nekaj rekli?

S Cicom se ne mogu i ne želim oprostiti. Jer on je jednostavno nezamjenjiv. Prije nego što će otići u Posedarje, pitao me je jednog dana:


- Kaj, bumo si nekaj rekli?


Tu rečenicu je uvijek izbacio kad je pozvao na druženje, priču, zezanciju. Nisam imao vremena, tad si nismo nikaj rekli. Neizmjerno mi je žao zbog toga. Bit će valjda prilike u drugoj dimenziji. Neka ti, prijatelju i dobri čovječe, bude sretno i veselo tamo gdje si otišao, neka te dragi Bog primi raširenih ruku. Tebi nitko od onih koji su te voljeli i poznavali, jedinstveni prijatelju, ne može kazati zbogom, nego - doviđenja!

Linker
12. ožujak 2021 18:48