Odavno je Roberto Mancini u Italiji tretiran čovjekom stila. Bio je poseban kao igrač, a velike je uspjehe ostvario i kao klupski trener, iako će mu kritičari osporavati stručnu autentičnost. Uzrok određenom animozitetu je njegova britkost u istupima. Mancini je uvijek otvoreno govorio što misli, još od igračkih dana, preko trenerskih, do osobnih problema.
U korijenu svega je njegov temperament i to što ne spada u interesne lobije. Ta je narav u stalnoj potrazi za boljitkom i rušenjem predrasuda, glavni razlog što je danas Italija hit Eura. I što se danas svi u Italiji, slažu da je Mancini vratio ponos Azzurrima. Pogaženi 2018. dramatičnim neuspjehom u kvalifikacijama za Rusiju, Talijani su potonuli.
Oni su jedna od najvećih nogometnih nacija u povijesti nogometa. Osvojili su 4 Mundijala, imaju jedan EP. Imaju sjajne klubove, koji su elitni u Europi. Italija je bilaavangarda nogometne organizacije i taktičke naobrazbe. Bila je, to je ključna riječ, jer je proteklih 10-15 godina upala u rupu gubitka identiteta, silaska sa scene domaćih mecena i pregaoca talijanskog stila, i suočavanja s uletima stranih vlasnika i novih prioriteta. Taktički su počeli juriti za drugima i zapostavili svoje ideje...
Pad pred Rusiju bila je točka okretišta. Čovjek kojeg sustav nije volio preuzeo je Azzurre u svibnju 2018. Od tada se svijet Italije promijenio. Ono što čini sada reprezentacija na Euru može završiti u polufinalu, može u finalu, može i sa zlatom i bez medalje, ali ne mijenja činjenicu. Mancini je oživio vjeru Talijana u talijanski nogomet. Tip kojeg su zločesti protivnici znali sprdati tezom da je sigurno najelegantnije odjeveni trener, ili najuspješniji trener među graditeljima jahti, nije mario za dekadentne kritičare.
Mancini je bio igrač napada, vica u igri, talent i zabave. Takav je pristup od prvog dana nametnuo u Covercianu, gdje je počeo okupljati, govorilo se, čudnu selekciju kompliciranih tipova bez klase, ili čudaka. Radio je po svome i bazirao se na veteranima Chielliniju i Bonucciju, aktivirao Jorginha da bude ‘mozak’ na terenu, pridobio lucidnog, ali nervoznog Insignea, podigao do visina “starog” Spinazzolu, uklopio vragolastog Verrattija i novu snagu Barelle, Chiese i inih.
Chiellini sa 36 i Bonucci sa 34 su lideri grupe. Obojica agresivni, ali i mudri. Chiellini igra EP nakon teške ozljede kad bi mnogi pomišljali prestatis nogometom, pogotovo što je diplomirao na ekonomskom fakultetu. Kemija u svlačionici i s izbornikom je fantastična i to se vidjelo odmah, a ne sada kada je svima bjelodana.
Mancinijeva Italija igra ne-talijanski? Djelomice. Iskusan i lucidan, izbornik je sljubio povijesnu vrijednost talijanske obrambene vještine, ali i suvremenost nogometa s više talentiranih igrača, koji uz to imaju i zavidne fizičke potencijale.
Prvih dana govorio im je “hoću da igrate, težite rješenjima koji lakše dovode u grešku, ali morate se okušati da biste napredovali. Želim da napadate i tako se skladno branite od suparničkog kaznenog prostora i, nadasve, želim da se u igri zabavljate. To je nogomet, u kojem pogotovo vi koji nemate loptu, morate trčati da bi je brzo predao onaj koji je ima...”
Takva filozofija danas pruža argumente koji odaju snagu dugoročnije strategije. U 37 utakmica samo 2 poraza (nitko kao Mancini među 35 izbornika u povijesti), 90 postignutih i samo 16 primljenih pogodaka. U 10 kvalifikacijskih i 5 utakmica na finalnom dijelu Eura upisano je 15 pobjeda! Golman Donnarumma srušio je rekord Zoffa sa 1169 minuta bez primljenog pogotka.
Znakovi da momčad puca od zdravlja. I zapravo najjača istina, Mancini je stvorio momčad! Bez klasa kažu, ali s igračima koji plijene u svim (ne-talijanskim) elementima nogometa. Teško će uzeti titulu, pogotovo zbog ozljede važnog Spinnazole, ali ova Italija je već “šampion” aktualnosti nogometa. Vratila je dignitet calciju i što je najvažnije, učinila je to modernom i napadačkom igrom.