Nazvali smo ga telefonom i uzvratio je poziv. Kratko pojašnjenje o čemu se radi, pozivanje na naš intervju u večeri kada je osvojio prvi i jedini scudetto karijere (1999.) i njegova reakcija.
"Imam sada nekih obveza, nazvat ću kad ih odradim. Može?."
Naravno da može, iako sam, iskreno, očekivao da je to pristojno odbijanje intervjua. No, sat i pol kasnije se doista javio.
"Evo me. Izvolite, pitajte što vas zanima, imam sada dovoljno vremena."
Alberto Zaccheroni. Danas 69-godišnjak, koji od travnja vodi reprezentaciju Italije No Profit, koja se okuplja u sklopu raznih humanitarnih akcija. Aktivnu profesionalnu trenersku karijeru zaključio je prije tri godine kao izbornik UAE, a nakon što je u 36 godina vodio 14 klubova i dvije reprezentacije. Od početaka u zavičaju (Cesenatico) i klubova u D, C i B ligi, preko iskoraka u Serie A s Udineseom (1995.), do serije Milan, Lazio, Inter, Torino, Juventus. Za finiš, uz Emirate, imao je senzacionalnu četverogodišnju eru kao izbornik Japana, te neuspješnih četiri mjeseca kao trener Beijing Guoana.
Vrhunac njegove karijere, i u trofejnom smislu, ipak je (jedini) naslov prvaka s Milanom, gdje je proveo nepune tri sezone (1998. - 2001.). Taj scudetto dogodio se u specifičnim odnosima u momčadi, ali i na relaciji Zaccheroni - Boban, te s Berlusconijem. Svoje viđenje o tome dao je 23 godine kasnije. Pričao je o cijeloj karijeri, Dinamu, današnjem nogometu, sustavima, svojim razočaranjima i zadovoljstvima.
Nakon 36 aktivnih godina na klupi, nedostaje li vam adrenalin trenerskog posla i nogomet?
"Jako mi fali nogomet kakav sam živio prije. Nogomet je moj život i razumljivo je da se teže priviknuti na novu svakodnevicu. Zapravo mi najviše nedostaje to vođenje grupe, priprema momčadi, odnosi s igračima i cijeli taj proces funkcioniranja kao trener. No, sve ima svoje početke i završnice."
Zahtjevna misija
Hajdemo se prvo fokusirati na sredinu vaše karijere kao poveznica s utakmicom koja se u srijedu igra na Meazzi, Milan - Dinamo. Prije 22 godine, tada kao trener Rossonera, imali ste iskustvo odlučujućih kvalifikacija za LP s Dinamom?
"Da, sjećam se tih dvoboja, iako moram priznati da je 22 godine kasnije ponešto toga zaboravljeno. Uglavnom pamtim da je za nas to bilo iznimno važna misija eliminirati zagrebačku momčad. Milanu je igranje u Ligi prvaka uvijek bilo obveza, stoga smo vrlo ozbiljno pripremali taj dvoboj. Na Meazzi su oni poveli, ali smo okrenuli na 3:1. Bio je to dobar rezultat za uzvrat. Stoga sam odlučio da u Zagrebu pružim priliku nekim igračima koji su manje igrali, uglavnom, mlađima kao Comandini, Jose Mari, a Ševčenko je tek došao."
Pobijedili ste i u uzvratu dominantnom igrom?
"Da, bilo je na kraju 3:0 i zasluženo smo izborili mjesto u grupnoj fazi Lige prvaka. I, moram vam reći još nešto, jer mi je razgovor na tu temu osvježio sjećanja. U Milanu sam bio trener od ljeta 1997. do proljeća 2001. godine (124 utakmice, op.p.), ali prvo poluvrijeme odigrano na Maksimiru je definitivno najbolja igra momčadi u mojoj eri u Milanu. Djelovali smo razigrano, moćno, visokog pritiska, nismo Dinamu dali da iziđe iz bloka. Eto, to je bitno reći, pogotovo što se referiramo na temu Milan - Dinamo."
Danas je druga era nogometa, ali sasvim drugačiji Milan. Nakon dugo godina osvojili su scudetto?
"Milan je potpuno zasluženo postao prvak Italije. Iznenađenje? Kad su me novinari lani pitali o favoritima, kazao sam im da moraju imati svi na umu da je Milan sezonu prije završio na drugom mjestu! Vidim po medijima da se ni sada Milan ne smatra glavnim favoritom. Iskreno, ne razumijem tu skepsu. Moje je mišljenje sasvim drugačije."
Homogena cjelina
Vi smatrate da su prvi favorit?
"Po mojem mišljenju Milan je jedina momčad koja kontinuirano igra s 11 igrača, dok se kod drugih primjećuje da im u igri nije jedan ili dva igrača. Želim reći da je Piolijev Milan sjajna i homogena cjelina, igraju kolektivnim duhom i zato su u prednosti pred konkurencijom. To se lani pokazalo odlučnim jer individualno po drugim klubovima ima velikih i iskusnih igrača, ali je pomlađeni Milan na kraju slavio. Nogomet je momčadska igra, a svaka individualnost, kakva god bila, ima snagu samo unutar kolektivne igre. Momčad je skup individualaca i što ih se više uklopi u kolektivni pristup, to će biti lakše dobiti utakmice. Trener je taj koji mora posložiti stvari tako da svaki pojedinac pruži najbolje od sebe i stvori dobru igru."
Može li ovaj Milan napraviti iskorak u ovoj sezoni Lige prvaka?
"Po meni može i zaslužuje za sve ono što rade Paolo Maldini, Massara, odnosno, trener Pioli. Na Pioliju je da sada što brže ukomponira u igru De Ketelaerea jer on svojim talentom može onda pomoći tom iskoraku. Kadar je snažan i osnažen, naprijed je s Leaom i ostalim dovoljno moći, obrana je na čelu s Maignanom čvrsta, a najvažnije je ojačati sredinu terena."
Ima Milan dosta igrača za taj dio momčadi?
"Moje je uvjerenje da je vezna linija najvažniji dio momčadi. Ona mora biti raznovrsno strukturirana i nuditi više alternativa u igri. Ono što mi se sada čini, nedostaje im Kessie, koji je otišao u Barcelonu. Njemu treba naći odgovarajuću zamjenu, a ne sumnjam da će Maldini i Massara kao sportski direktori naći prava rješenja."
Pomalo ljubomoran
Jeste li očekivali da će Paolo Maldini postati tako uspješan menadžer kluba?
"Iskreno, nisam iznenađen. Još dok sam ga trenirao odmah sam primijetio kako je jako ozbiljan i odgovoran tip. Sada samo potvrđuje kako razumije nogomet i koji su njegovi zadaci. Mislim da je jako dobro prepoznao Piolijeve ideje i pristupe i puno znači kada vam kao treneru direktor kupuje kvalitetne igrače za tu vašu ideju. Pioli k tome ima određeni stil igre. Traži, recimo, presing i kad imate dobre interpretatore te igre, koji su još voljni prihvatiti sve što trener od njih traži, onda imate veliku prednost. S te strane sam pomalo ljubomoran na Piolija jer je u situaciji da gradi nešto po svojoj ideji, uz punu podršku. Ja to, nažalost, nisam imao."
Hrvatsko iskustvo
Što predviđate za srijedu na Meazzi?
"Moram biti iskren, pa kazati da nisam dovoljno upoznat s kvalitetom Dinama da mogu dati neku ozbiljniju procjenu. No, sama činjenica da je ta momčad pobijedila jedan Chelsea, daje naslutiti njene potencijale. O.K., sada treba vidjeti u kojem je kontekstu završilo 1:0 u Zagrebu, je li bilo više zasluge Dinama ili je tome pripomogla slabost Chelseaja. Ono što sa sigurnošću mogu kazati to je da Milan ima kvalitetniji roster od Dinama, a temeljem onog što vidim u dosadašnjem Piolijevom vođenju Rossonera, jednako je sigurno da će Milan protiv Dinama imati top pristup. Rezultat protiv Chelseaja u svakom je slučaju pojačao oprez Milana. I još nešto, uvjeren sam da uzvrat u Maksimiru neće biti nimalo lagan za Milan."
Osim prigodom utakmice s Dinamom u Zagrebu, jeste li još neki put bili u Hrvatskoj?
"Jesam, jesam, i to zbog nogometa. Doduše, nisam kao trener vodio nikog osim Milana u Zagrebu, ali pozvan sam u dva navrata da održim predavanje na seminaru za trenere. Bilo je to vrlo dojmljivo iskustvo, primijetio sam veliku koncentriranost prisutnih trenera i želju za proširivanjem znanja kroz tuđa iskustva. Bilo je to u Splitu, koji mi se doista dopao."
Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskom nogometu uopće?
"Neću kazati ništa što nije poznato. Dakle, kao u ona vremena kada sam se sučelio Dinamu, tako i danas, hrvatski nogomet pokazuje veliku snagu. Dojma sam iz praćenja tijekova europskog nogometa, pa tako i hrvatskog, da su vaši igrači sve bolji. To napredovanje je logično jer imate i odličnih trenera po školama nogometa, pa se stvaraju novi talenti."
Koji vam se od naših igrača posebno sviđaju?
"Ha, jednostavno je kazati da je Luka Modrić nešto posebno. Ima puno Croata po europskim klubovima, svi oni pokazuju svoj veliki talent i prepoznatljiv talent. Meni se jako sviđa, primjerice, Brozović u Interu. Nekad mi je posebna bila “devetka”, koja je dala puno golova i u Realu i reprezentaciji… Da, da, Šuker, veliki realizator."
To je vrijeme brončane generacije i nekih drugih trenerskih vremena.
"Znam dobro vrijeme kada je Hrvatsku vodio Blažević. Da, Ćiro, s kojim ste bili treći na svijetu. U Italiji dobro sada radi Jurić, bio je i Tudor. Jednog posebnog znam iz priča “mojih” Japanaca. Ivić, je l’ tako?"
Ivić je bio trofejni trener kod nas, ali i u Nizozemskoj, Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj, Belgiji, no nije imao japanskih iskustava. Pretpostavljam da mislite na Ivicu Osima, Hrvata iz BiH, koji je bio izbornik Japana nekoliko godina prije vas?
"Eh, da, Osim, Ivica, da… U Japanu su mi stalno pričali o njemu, obožavali su ga i kao trenera i posebno kao čovjeka. Znam što to znači kada vas tamošnji ljudi zavole. U četiri godine sam u Japanu doživio najveće počasti u karijeri i danas, osam godina nakon što sam odlučio otići, gdje god u svijetu sretnem nekog Japanca, odmah me salijeću i iskazuju ogromno poštovanje. Meni, koji sam iz Italije i jedne drugačije kulture sporta, tako nešto bilo je uvijek teško dokučiti. No, Japanci su zbilja posebni ljudi, posebna kultura, jako ih cijenim i volim. Kad te oni prihvate onda te slijede, kad im ne sjedneš jednostavno te ignoriraju."
Japanski gušti
Bili ste primljeni i kod cara Akihita, što je rijetkost za sport?
"Da, bilo je to 2011. godine, kada smo osvojili Kup Azije, što je za Japance bilo fantastično. Osvojili smo dvije godine kasnije prvi puta i Kup Istočne Azije, te smo prvi od Azijskih zemalja osigurali plasman na SP u Brazil 2014. Nakon tog turnira odlučio sam da više neću ostati. Bilo je fenomenalno 4 godine, ali dalje nije bilo više smisla. No, da ne bude krivog tumačenja, znate koja je prva moja želja ako sada bude potpuno normaliziranje putovanje po svijetu? Japan! Nisam godinama bio zbog pandemije i sa suprugom jedva čekamo da se uputimo tamo i sretnemo mnoštvo divnih ljudi koje smo upoznali", istaknuo je Zaccheroni.