"Kakva drama, još jedanput Simović", zdvajao je legendarni sportski komentator Mladen Delić kad je vratar YU nogometne reprezentacije Zoran Simović, tadašnji vratar Hajduka, skinuo dva zicera bugarskim reprezentativcima u zadnjim minutama ključne kvalifikacijske utakmice na Poljudu 1983. za odlazak na EP u Francuskoj 1984.
"Nema više vremena za bilo šta, nema vremena 45:38..." nastavio je desperatni Delić:
"Vujović, Vujović...Vujović... evo šansa...gol, gol, gol, ljudi moji, ma je li to moguće?!", da bi zatim oduševljeno nastavio monolog:
"Ljudi moji, je li to moguće?! Ludnica, 3:2, šta će se ovo dogoditi?! Radanović, Radanović... Radanović", pomalo je "buncao" Delić zauvijek se ovim riječima upisavši u anale domaćeg sportskog novinarstva i nogometa komentarom šokantne utakmice kojom je Jugoslavija izborila odlazak na Euro.
Jugoslaviji je trebala pobjeda, a do posljednjih sekundi rezultat je bio 2:2. Tad je pao odlučujući gol, koji je izazvao delirij oduševljenja "raspomamljenog" Poljuda...
Proslavio se ovim nezaboravnim "vođenjem" utakmice Delić, no proslavio se i Ljubomir Radanović, Crnogorac koji je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 34 utakmice i zabio tri gola od kojih mu je spomenuti obilježilo karijeru. S Radanovićem smo se sreli u Ulcinju u Crnoj Gori na Mundijalu prijateljstva (tradicionalnom okupljanju sportaša iz svih zemalja bivše zajedničke države u organizaciji sportskog entuzijasta Pavla Pepđonovića). Radanović se spremno odazvao pozivu za razgovor za Jutarnji list:
- Ta utakmica, taj gol, a u konačnici i taj Delićev komentar obilježili su mi karijeru. Ta se snimka vrtjela danima nakon te utakmice, a vrti se na špicama i prepričava i danas. Ne postoji nitko iz naših krajeva, a da ne zna te rečenice. Kada je Zlatko Vujović prošao po lijevoj strani, zaletio sam se naprijed, onako instinktivno, on je nabacio i ja sam loptu spremio u mrežu. Bilo je to pravo ludilo, baš kao što je Delić i rekao. Sve se u tom trenutku poklopilo...
Ta je utakmica jedna od onih koje se pamte, najveći "triler" koji je mogao završiti loše, a ispalo je kao u snovima:
- I mi i Bugari igrali smo prilično bezglavo. Nas su tada spasile obrane Zorana Simovića. Ni danas si ne mogu objasniti zašto sam tada kao stoper pojurio naprijed. Dragiša Binić me nedavno na nekom podcastu isto to pitao. Nije to bio pogodak nakon nekog prekida kad svi idu naprijed. Potrčao sam instinktivno zbog tog nekog svojeg karaktera. Napuštajući svoju poziciju u trenucima kad su Bugari navaljivali zabiti još jedan gol, stavio sam u poteškoće i Luku Peruzovića i golmana Simovića, ali sam htio nešto napraviti. U glavi mi je bilo to da smo došli nadomak cilja, a sad ćemo tu "pred vratima raja" i ostati. Zahvaljujući toj mojoj odluci nismo...
Nažalost za reprezentaciju, na Euru u Francuskoj došlo je otrežnjenje:
- Nismo se tamo proslavili izgubivši sve tri utakmice u skupini. Nakon 0:2 s Belgijom te potopa 0:5 od Danske, igrali smo dobro s domaćinom, ali smo također poraženi 2:3. No, bila su to druga vremena kad je na Euru nastupalo samo osam reprezentacija i bilo se teže plasirati nego danas. I danas smatram da je to bio velik uspjeh. To prvenstvo pamtim po Michelu Platiniju koji je bio najbolji strijelac i Francuskoj donio naslov. On je najbolji igrač protiv kojeg sam igrao, bio je stvarno majstor koji je promijenio nogometnu igru jer je u nju osim svoje vještine unio i trku, borbu, zalaganje...
Taj odlučujući gol Bugarima bio je nešto posebno, dar za cijeli život, no vi ističete još jedan koji nije bio toliko "krucijalan", ali vam je posebno drag:
- Da, bio je onaj koji sam zabio nakon što je poginuo suigrač Dragan Mance. Prvenstveno kolo bilo je odgođeno, a mi igrači dogovorili smo se da onaj koji prvi postigne gol protrči terenom onako kako je Mance radio. Ja sam to kao kapetan predložio i nisam ni mislio da ću to biti ja. Igrali smo tešku utakmicu protiv Prištine i dogodilo se da sam pred kraj utakmice zabio, protrčao sam kao Mance i završio na koljenima. Tad sam baš onako iskreno plakao, bio je to jako emotivan trenutak. Ipak, onaj gol na Poljudu bio je neka druga kategorija, ipak je bio odlučujući za reprezentaciju.
Za jednog igrača iz "malog" NK Lovćen iz Cetinja ostvarili ste zavidnu karijeru:
- Nije bilo lako. To je bio moj san, igrati za Partizan i to mi se ostvarilo. Tko ne sanja, taj ne ostvari snove, a bila su druga vremena. Odrastao sam u siromašnim uvjetima, nama je bilo samo do nogometa. Sad su druga vremena, nogometaši zarađuju ogroman novac. Stvara se ogroman profit, ali oni ga i zarađuju, neka ga i dobiju. I mi smo u ono doba bili dobro plaćeni, ali smo bili u problemima ako se nismo snašli nakon karijere. Lovćen je imao lijepu ekipu koja je igrala u nekadašnjoj drugoj ligi koja je bila jako strašna. Ima tako neki "mali" u drugoj ligi, tako je rezonirao Miloš Milutinović i ja u Partizan nisam došao kao veliko pojačanje. Imao sam veliko strpljenje, nisam srljao. Imao sam neke kvalitete, imao sam svoje male ciljeve, korak po korak.
To se u konačnici i ostvarilo:
- Najprije sam razmišljao "samo da zaigram, zatim samo da zabijem gol, samo da budem igrač utakmice. Samo da jednom zaigram za mladu reprezentaciju, samo da uđem u A reprezentaciju" i tako sam se malo-pomalo probio. Vrlo rano sam dobio i dijete i postao ozbiljan. To mi je također puno pomoglo jer se nisam više morao brinuti samo o sebi... Bio sam vrlo odgovoran.
A nije bilo lako, tadašnja je liga bila vrlo jaka, jedna od jačih u Europi:
- Kad sam mlad, u 21. godini, otišao na razgovor s čelnicima Partizana, nije mi bio bitan novac. Dobio sam stan i nije mi u početku bilo lako. Bio sam daleko od obitelji, od prijatelja, u prvoj sam se sezoni dosta ozljeđivao i onda "eksplodirao" u sljedećoj sezoni. Za Partizan sam igrao sedam godina, zajedno s odličnim igračima osvojio nekoliko naslova prvaka Jugoslavije. Imali smo odličnu generaciju, najprije s Vukotićem, Bjekovićem, poslije s Klinčarskim, Trifunovićem, Stojićem... Sve u svemu, zadovoljan sam.
Zadovoljni ipak niste svime postignutim s reprezentacijom, koja je uvijek bila jaka, ali su uspjesi uglavnom izostajali.
- Draga mi je ona bronca s Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984., iste te godine kad smo na Euru bili loši. Poslije grupe smo u četvrtfinalu dobili Nijemce 5:2 pred 100 tisuća gledatelja, Francuzi su i tada bili kobni u polufinalu, a onda smo dobili Talijane u borbi za broncu. Uvijek nam je nešto nedostajalo, ona zadnja organizacijska točka. Igrači su uvijek bili u vrhu, mnogi su to potvrdili odlascima u velike europske klubove. Osjetio sam kad sam igrao vani da smo malo kaskali u taktičkom smislu. Jugoslavenska liga je bila vrlo jaka, ali bili smo na neki način kruti i zatvoreni, to smo kasnije spoznali. Po publici, intenzitetu, igračima, bili smo ono što je danas "liga petica". Nema to materijalnu potvrdu niti dokaz, ali bilo je tako. Bilo je puno odličnih igrača i u manjim klubovima, poput Sulejmana Halilovića iz Dinamo Vinkovaca, Vasila Ringova iz Vardara. Bili su neeksponirani, ali odlični. Ne pamtim kad nam stadion nije bio pun. Kad bi se nekim čudom danas oformila zajednička liga, bilo bi to i sada tako, ali ne daju "glavonje". Puno je odličnih igrača na našim prostorima.
Koji su vam bili najdraži ligaški protivnici, protiv koga je bilo najteže i najslađe:
- Svagdje je bilo lijepo igrati i posebno pobijediti, no liga je bila toliko jaka da je svako gostovanje bilo teško. Maksimir, Poljud, Skopje, Zenica, Tuzla, Sarajevo... nigdje nisi mogao otići i očekivati laganu pobjedu. Koliko je bilo dobrih igrača u "velikoj četvorki", to je pravo čudo. Stadioni su u uvijek bili kao košnice, bilo je pravo zadovoljstvo tada igrati.
Koji su vam treneri i igrači ostavili najdublji trag?
- Miloš Milutinović kao prvi, on me uveo u reprezentaciju. Tu su i Tomislav Kaloperović, Todor Veselinović, Ante Mladinić... Ivan Toplak je bio čovjek koji je često vodio sve iz sjene. Bio je kao "Berija". Učio sam od svakog trenera, bilo ih je puno dobrih. Da nabrojim dobre igrače, trebao bih nabrajati do sutra. Nije se išlo van do 28. godine i to je bilo genijalno za publiku, postojala je kvaliteta, a tako je i svatko od nas postajao boljim igračem jer se svakodnevno "fajtao" s jakima.
Ima li nešto za čim ipak žalite, iako ističete zadovoljstvo postignutim?
- Jedino za time što nisam igrao na SP-u u Italiji 1990., a bio sam također u dobroj formi. Tad sam već igrao u inozemstvu, ali je domaća liga bila jaka i više praćena. U to vrijeme, za razliku od danas, u reprezentaciju su ulazili oni koji su igrali doma. I to je bilo dobro za naš nogomet. Sad je sasvim drukčije. U reprezentacijama naših država najviše igraju "stranci".
Poslije raspada države svatko je u nogometnom i sportskom planu otišao na svoju stranu. Zašto je Hrvatska daleko najuspješnija sa stalnim plasmanima na velika natjecanja i s čak tri svjetske medalje?
- Hrvatska tu prednjači. Dobar izbornik, ili izbornici, sretni su s dobrim igračima. Ako su mi Platini, Giresse i Tigana u moje vrijeme bili najbolja veza na svijetu, posljednjih godina to je Hrvatska s Modrićem kao centralnom figurom. Nije to samo splet okolnosti, jer je nivo nogometa najviši u Hrvatskoj, sportska je organizacija bolja. Mi smo nekada Slovence zezali da su "skijaši" pa su sada i tako mali vrlo uspješni u mnogim sportovima... i u košarci, rukometu, biciklizmu... Tu je profesionalnost presudna. Presudno je praćenje novih trendova i kretanja, zapad je Sloveniji i Hrvatskoj bliži - bolje se "čuje" ono što sa zapada dolazi. Talente treba znati usmjeriti i organizirati, sama vještina, koje nam ne nedostaje, danas nije dovoljna.
Ni Hrvatska nije neka mnogoljudna sila s velikom bazom igrača...
- Hrvatska je iz svih onih naših nepotrebnih i suludih ratova izašla nezavisna, što prije nikad nije bila i stvorila se i neviđena euforija. Ta ogromna doza patriotizma također je pomogla, to je vrlo bitan faktor, ta odlučnost i determiniranost. Nogomet se ne igra samo znanjem i vještinom, puno je toga potrebno, ta neka kemija.
Što se posljednje dvije medalje tiče, Radanović se slaže da je tu presudan bio "faktor Modrić":
- Osobne simpatije su jedno, nemoguće je reći koja je žena najljepša. Ipak, Modrić je pojam za sebe. Iza njega stoje takve brojke da je i suvišno bilo što govoriti. On je najbolji u povijesti jugoslavenskog nogometa. Poseban je bio i Safet Sušić, koji je bio čudo od igrača, čovjek koji je dao četiri gola Rumunjima, tri Argentincima... Nije on bio sebičan, kao što neki kažu, on je tako gledao na nogomet. Nije on bio takav, bio je genijalan tip. Tu su zatim i Dejan Savićević s dvije Lige prvaka s dva kluba, tu je negdje bio i Peđa Mijatović. Moje su simpatije i kod Mehmeda Baždarevića, Velimira Zajeca, koji je bio "doktor".
Današnji nogometni navijači, ali i neki bivši igrači u Hrvatskoj, često ističu da su u doba Jugoslavije bili u drugom planu u odnosu na klubove iz Srbije, posebno Zvezdu i Partizan:
- To je samo privid. U vrijeme one ekipe iz one utakmice s Poljuda s Bugarima tu su bili braća Vujović, Simović, Peruzović koji je tada bio u Anderlechtu. Gudelj, Katanec, Mlinarić, Baždarević, naravno Sušić. Samo smo ja i Miodrag Ješić bili iz beogradskih klubova... Nije istina da se iz Dinama i Hajduka nije moglo ući. Sve se može danas provjeriti na internetu. Često sam ja bio "unutra" tih 1980-ih jedini iz Beograda. Tu i tamo su upadali Boško ili Milko Đurovski... Slažem se s time da je bilo lakše iz klubova "velike četvorke" ući u reprezentaciju. Ako si bio u prvoj postavi tih klubova, već si bio kandidat za reprezentaciju. Ali samo kandidat jer je takvih bilo puno...
Ista je priča i sa suđenjem koje je navodno privilegiralo beogradske klubove pa su zato uzeli više naslova:
- Bilo je nekad muljaža, ali to je sve klasično pretjerivanje. Na nekim sam utakmicama osjetio da su neki igrači bili mlaki, što bi sugeriralo da je utakmica prodana. Ja se time nikad nisam bavio. Bilo je često nekih malih pomoći sudaca na domaćim utakmicama, ali tako je bilo svim klubovima. Sjećam se one sezone nakon što je Dinamo bio prvak s Ćirom Blaževićem. Dinamo je vodio 2:0, mi smo zabili za 2:2, ali potpuno čisto i uzeli smo naslov.
Hrvatska i Crna Gora sad su u istoj kvalifikacijskoj skupini, ali u različitom ulogama. I sada i inače:
- Hrvatska je u prvoj međusobnoj utakmici bila na svojem nivou, Crna Gora nije igrala hrabro. Da bi otišli na neko veliko natjecanje, treba se puno toga poklopiti, ali treba biti realan, Crna Gora je po veličini samo predgrađe jednog velikog svjetskog grada. Ima tu "materijala", ali treba bolja selekcija mladih, nadam se da će jednog dana i "Montenegro" otići na neko veliko natjecanje.
Tu je žrtvom ispao i Robert Prosinečki kao trener:
- Rezultat je izostao, ali on nije morao otići. Sam je otišao, osjetio je da situacija nije najbolja. A i inače, najlakše je optužiti trenere. Kad smo kod njega, on je također bio igračina. Kad si dao loptu njemu, kao da si je stavio u trezor. Da, i on je bio jedan od najboljih ikada na našim prostorima...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....