Giorgio Chiellini i Leonardo Bonucci bili su ključni igrači u talijanskoj obrani, ali i cijele momčadi koja je osvojila europsku titulu
 AFP
STIPE PLETIKOSA ZA SN

‘Na Euru su udareni temelji nove nogometne ere na taktičkom planu, došlo je do (r)evolucije u igri‘

Na netom završenoj europskoj smotri čak 15 od 24 ekipe su koristile takav sustav...
Piše: Robert ŠolaObjavljeno: 15. srpanj 2021. 13:55

It’s coming to Rome, urlao je Leonardo Bonucci unesen licem u kameru netom nakon završetka epske bitke na Wembleyju i jednog prilično neobičnog Eura. Složit ćemo se svi da naslov pobjednika zasluženo odlazi Mancinijevoj “squadri”. Ajde, nisam na kraju ni ja ispao loš prognozer...

Neobičan je osim samog Eura bio i prvi pogodak Engleza. Na stranu što je bio najbrži u povijesti svih finala Eura, već i same okolnosti koje su dovele do njega bile su pomalo intrigantne. Naime, Harry Maguire u drugoj minuti susreta u želji da promijeni težište igre preko loše pozicioniranog Pickforda, izbacuje loptu u korner za Italiju. Taman kad pomisliš da bi eventualno mogli baš iz tog udarca iz kuta biti kažnjeni za taj propust, događa se apsolutno dijametralno suprotna situacija. Englezi povlače kontru preko Kanea, koji se spušta duboko u veznu liniju i u trenutku njegova dodira - pri kojem mijenja težište igre prema suprotnoj strani napada, odnosno Trippieru - Shaw se već postavlja visoko, što se na kraju pokazuju ključnim u ovoj akciji.

image
Gianluigi Donnarumma bio je u raspucavanju uspješniji od engleskih reprezentativaca u finalu Europskog prvenstva
AFP

Ne sumnjam da je i Southgate na klupi bio sretan s obzirom na novu formaciju u finalnoj utakmici 3-4-3, koja mu je već u drugoj minuti susreta donijela pozitivan rezultat. I to baš na način koji je očekivao. Insigne i Chiesa ne uspijevaju pratiti već spomenute Shawa i Trippiera, koji su aktivniji prema naprijed, jer iza leđa imaju stopere koji ih osiguravaju. Tako dobivaju brojčanu prednost na boku i u sredini (spuštanjem Kanea), Talijani se logično u takvoj situaciji moraju povlačiti, te sam Trippier asistira Shawu za vodstvo Engleza.

Neshvatljivi potez

Umjesto da se Engleska nakon toga nametne posjedom lopte, jer ima tri stopera, koji su vrlo komforni u igri s loptom, pa i u ulascima s loptom u veznu liniju (kako bi stvorili brojčanu superiornost), lagano se događa preokret. Imaju Englezi još i formacijsku širinu u vidu bočnih igrača, te Kanea i Mounta za međulinijske prostore u centralnim zonama, odnosno Sterlinga za napadanje dubine. No, svejedno smo dobili momčad koja posjed prepušta protivniku i brani se većinu vremena u niskom bloku sa svih jedanaest igrača iza lopte.

Prilično neshvatljiv potez zbog činjenice da u prvom poluvremenu niti jedan od dva bočna talijanska igrača, Emerson s lijeve strane, te Di Lorenzo s desne, nisu imali dovoljno samopouzdanja kako bi pružili kvalitetan suport napadačkim akcijama svoje ekipe. Jorginho i Verratti su u izgradnji igre bili pozicionirani preblizu Bonucciju i Chielliniju, što je bilo dobro radi prevencije engleskog kontranapada, ali loše u strukturi igre prema naprijed, jer su morali biti postavljeni barem 10-ak metara više u engleskoj polovici kako bi poremetili engleske pivote Ricea i Phillipsa. Italija je zbog svega toga bila previše pasivna i imala nedovoljnu penetraciju prema engleskom obrambenom bloku. Tu pasivnost bi povremeno prekidao sjajni Chiesa svojim solo akcijama. Engleska je bila preduboko postavljena u svojoj polovici, te po meni i u prevelikom strahu od pobjede. Nešto slično kao protiv nas na SP-u u Rusiji.

Značajne promjene

Ta adaptacija jednih na druge nam je u prvom poluvremenu donijela samo po jedan udarac sa svake strane u okvir gola s posjedom lopte u korist Italije (65%-35%). Mancini je ipak najbolji trener Eura, pa je na poluvremenu shvatio što mu je potrebno da bude aktivniji na engleskoj polovici terena. Stvari su se značajnije počele mijenjati u 55. minuti susreta kad Mancini uvodi Cristantea i Berardija, umjesto indisponiranog Immobilea, te kartoniranog Barelle. Insigne se pomaknuo u središnjicu talijanskog napada, te su u tom trenutku počeli gotovo kako su htjeli pronalaziti prostore između engleskih linija. Automatski dobivaju okomitost u odigravanjima, te postavljaju obrazac igre u drugom poluvremenu i produžecima. Naravno, ohrabreni tim momentima Bonucci i Chiellini počinju agresivnije istupati prema engleskim napadačima kako bi što prije vratili loptu u svoj posjed.

Reagira i Southgate uvodeći u igru Saku umjesto Trippiera, prelaze u 4-2-3-1, ali bez konkretnijih učinaka sa subjektivnim osjećajem da su u produžecima jedni i drugi jedva čekali da udarci s bijele točke odluče pobjednika. Prije samih jedanaesteraca Southgate radi po meni zbilja neshvatljiv i nelogičan potez. Zašto? Zato što u 120. minuti utakmice uvodi dvojicu mladih igrača predodređenih za izvođenje udaraca sa 11 metara, ne računajući na psihološki pritisak koji stavlja na njihova leđa. Još čudnije mi je od svega činjenica da znam koliko se studiozno engleski izbornik zajedno sa svojim stožerom priprema za prekide igre. Ako ih je već imao u glavi kao izvođače - a morao je sigurno u pripremi utakmice računati na takav razvoj događaja - zbog čega im onda nije ponudio barem 10-ak minuta aktivne igre kako bi osjetili atmosferu, loptu, ritam utakmice, pa ako hoćete i brzinu terena. Kako bili mladići spremniji za ono što ih očekuje u raspucavanju... Po meni zbilja ogroman propust ma koliko god neki mislili da su penali lutrija.

Vraćen status sile

Na kraju, ponajviše zahvaljujući najboljem igraču turnira Donnarummi, Italija je vratila svoj dignitet, vratila status sile, te najavila snagu za borbu za Mundijalu u Kataru. Mancini je stvorio momčad koja je htjela loptu i koja je htjela napadati s plemenitim veznim igračima. Čovjek koji je bio defenzivan, koji je svoj nogomet u Zenitu, Galatasarayju i Interu bazirao na igračkoj individualnosti i tvrdoj obrani pokazao je da se može mijenjati, te da može prenijeti moderne nogometne trendove na svoju ekipu. I to na klupi reprezentacije, gdje je kudikamo teže postavljati određene mehanizme nego u svakodnevnim klupskim sferama.

Ostaje nam za vidjeti kolikog će utjecaja imati ovaj osvojeni Euro s napadačkim stilom na talijanske klubove, odnosno na njihovu filozofiju igre unutar Serie A. Što se tiče trendova koje sam zamijetio na ovome Euru to je definitivno (r)evolucija u igri s tri čovjeka u obrani! Na Euru u Francuskoj 2016. godine smo od 24 reprezentacije koje su na njemu nastupile imali tek Austriju i Italiju koje su sve utakmice odigrali s tri igrača u zadnjoj liniji. Dok su sporadično Sjeverna Irska, te Austrija koristili takav modul.

Bitno povećanje

Na neto završenoj europskoj smotri čak 15 od 24 ekipe su koristile sustav s tri igrača u obrani, a tu ubrajam i Englesku, Rusiju, Wales, te Ukrajinu, koji su dio utakmica odigrali s tri, a dio s četiri igrača u zadnjoj liniji. Dakle, Švicarska, Danska, Finska, Belgija, Austrija, Makedonija, Nizozemska, Škotska, Poljska, Mađarska, Njemačka uz Italiju, koja je sve do polufinala otvarala igru s tri igrača u zadnjoj liniji, možda su udarili temelje nove nogometne ere po pitanju po pitanju taktičke ideje, koja polako prelazi i na klubove.

U svakom slučaju, ovaj Euro sam doživio kao tračak nade, korak natrag u normalu, jer je turnir barem malo promijenio pustoš svakodnevnog života uzrokovanog pandemijom. Zato nam je nadasve trebala jedna momčad poput Italije, sa slikama koje su nam slali poput razdraganih “staraca” Chiellinija i Bonuccija, Spinazzolina radovanja dok spašava zgoditak protiv Belgije, Donnarummine stisnute šake nakon obranjenih jedanaesteraca...

Slali su nam ideju zajedništva koja nam je itekako potrebna u ovim trenucima. Ne samo u nogometnom, već i u životnom smislu.

Linker
14. kolovoz 2022 21:14