Okrutan je život, sudbina, ako hoćete tako. Igor Jovićević na Veliku subotu ostao je bez oca. Čedo Jovićević, Dinamova legenda s 390 nastupa u modrom dresu, preminuo je. Nikad otac Čedo nije dočekao da gleda svoga sina u prvoj momčadi Dinama na velikoj sceni, sigurno se nadao da će barem dočekati dan da ga vidi na Dinamovoj klupi.
Međutim, nije dočekao taj trenutak, a Igor bi Dinamovim trenerom mogao postati samo nekoliko dana kasnije. Naravno, nakon što Modri i službeno okončaju eru Nenada Bjelice.
Igor Jovićević ne spada, zasad, u ona glamurozna trenerska imena. Nema popularnost i iskustvo Josipa Kužea, nastupe na SP-u, staloženost i ranije uspjehe na prvoligaškoj, ali i inozemnoj razini poput Branka Ivankovića, trenerski CV Vahida Halilhodžića, gard i status Zorana Mamića, pogotovo nema pedigre Nenada Bjelice.
Kad bismo ga s nekim uspoređivali, mogli bismo Igora Jovićevića staviti u sličan trenerski krug s Krunom Jurčićem, Zvonimirom Soldom i Marijem Cvitanovićem. Svi su oni imali bogatije igračke karijere od Jovićevića, ali im je Dinamo bio dotad najveći trenerski zalogaj u karijeri.
Svi su oni, na svoj način, u tom prvom mandatu na Dinamovoj klupi - “izgorjeli”. Jurčić je bio na klupi godinu i pol dana, uzeo naslove prvaka, a onda napustio klupu u emotivnom istupu, razočaran. Soldo je, sjećamo se, ostavku podnio na Poljudu poslije osvajanja dvostruke krune, nakon samo nekoliko mjeseci na klupi Modrih. Mario Cvitanović nije uspio u Europi, no bio je to jedan Dinamo u raskoraku, zamijenio je Ivajla Peteva na klupi na samom startu prvenstva, pa ispadanje od Skënderbeua i nije doživljeno kao njegov neuspjeh.
Letvica je sad visoko
U prvenstvu je odlično koračao prema naslovu, ali loša proljetna izdanja, zaključno s porazom od Lokomotive (1:4) bili su ključni da i Cvitanović napusti klupu.
U tom društvu (Soldo, Jurčić, M. Cvitanović), Jovićević vjerojatno ima i najviše iskustva prije sjedanja na Dinamovu klupu. Bio je u Karpatima u Ukrajini, sportski direktor i trener, potom i u Celju, već je tri godine u Dinamovu sustavu, radio s juniorima, drugom momčadi...
Na neki je način, njegov put iz druge u prvu momčad, logičan. Međutim, za razliku od svih spomenutih prethodnika, koji su dolazili u situacijama kad je Dinamo bio u lošem razdoblju, kad je, ili izgubio naslov prvaka, ili je taj naslov bio ugrožen, ili, općenito, igra i rezultati nisu bili zadovoljavajući, pa je teško moglo biti lošije, Jovićevića čeka najteža misija, najteži trenerski posao u Maksimiru.
Dolazi nakon Nenada Bjelice, čovjeka koji ostavlja dubok trag, velike, povijesne rezultate, svlačionicu koja je bila složnija no ikad. Jovićević ne dolazi u Dinamo koji je na dnu, nego u Dinamo koji je na vrhu(ncu), dolazi u momčad koja je posložena, koja je (bila) vjerna dosadašnjem treneru i svaki njegov potez, svaki njegov rezultat, htio ili ne htio, promatrat će se kroz ono što je napravio Bjelica.
Bez obzira na sve ono dobro što je dosad napravio s “fakinima” u juniorskoj Ligi prvaka, čeka ga težak posao. Letvica je sad visoko, Jovićević nije čovjek koji bježi od izazova, ali pred ovakvim u karijeri još nije bio.
JOVIĆEVIĆ I BJELICA U PET PARALELA
Igračka karijera
Bjelica je, neupitno, ostvario veće igračke domete. Prvoligaški igrač u Osijeku, kasnije u Španjolskoj, potom i u Njemačkoj i Austriji. Reprezentativac s nastupima na Euru. Jovićević je pak jedan od onih koji su ostali neostvareni talenti. Otišao je u Real, ali nije pronašao put do zvijezda, a kad se vratio nakon duge ozljede, opet se ozlijedio. I bio osuđen na kraj karijere već u 31. godini.
Trenersko iskustvo
Bjelica je u karijeri uvijek radio sa seniorima. Od nižih liga u Austriji, do prve lige, Lige prvaka, Italije, Poljske, Dinama, europskog proljeća i opet Lige prvaka. Trener je već 13 godina. Jovićević je počeo kao sportski direktor u Ukrajini, kasnije sjeo na klupu istoga kluba, Karpata, a onda imao epizodu u Celju. Tek je tada, došavši u Dinamo, počeo raditi s drugom momčadi, odnosno juniorima.
Trenerska filozofija
Na neki način, Bjelica i Jovićević slični su mentalitetom, nogometni pogledi spajaju im se pogotovo u pojmovima karaktera, momčadi i energije. Obojica na tome inzistiraju, od toga kreću i na tome grade svoju priču. Jovićević je, kao i Bjelica, dosta energičan tip, temeljit, svakoj utakmici prilazi vrlo ozbiljno, puno toga ulaže na pripremu.
Ambicioznost
Bjelica je ambicioznost pokazao više puta tijekom karijere, dolaskom u Dinamo letvicu je uvijek postavljao više od očekivanja. Ne taji da bi želio raditi u Španjolskoj ili Bundesligi, da bi volio biti hrvatski izbornik... Jovićević u svakoj rečenici pokazuje svoju ambicioznost, prije svega želi uspjeti kao trener, napraviti velike stvari.
Odnos s igračima
Ono što je bio lajtmotiv Bjeličina razdoblja u Dinamu svakako je odnos s igračima. I oni koji nisu sasvim zadovoljni statusom ili minutažom u momčadi poštuju Bjelicu i stoje uz njega. Ako se za nekoga može reći da ga igrači slijede, onda je to Bjelica. Slijede i Jovićevića, neupitno, ali radi se o mladim igračima, juniorima, bit će mu veliki izazov ući u “Bjeličinu” svlačionicu.