Mnogi nas događaji u životnoj svakodnevici podsjete na prolaznost. I na istinu da u svijetu jedina stalna mijena jest. Ovisno o dobi koje živi, čovjek manje ili više procesuira tu stvarnost. Proteklih tjedana dogodilo se više naglih i osobito tužnih odlazaka sportskih nam ikona s ovozemaljskog svijeta. Kolektivni žal u našem okruženju podsjetio nas je na nekoliko važnih zbilja, koje su u suvremenim erama svakodnevice zatirane pod naletima svih posljedica virtualno nam diktiranih stvarnosti…
Zlatko Kranjčar bio je simbol jednog drugog vremena nogometnog i inog doživljaja. To su vremena kada su igrači bili zvijezde i istinski ljubimci masa, svih dobi. Bio je to svijet normalnog doživljaja nogometa i nogometaša. U kojem su tribine bile pun(ij)e, a na igralištu se nadmetali oni s kojima su se mase poistovjećivale. Bilo je to vrijeme kada su stasavali barjaktari klupskih boja, zvijezde zbog kojih su se proizvodile maskote, snimali kalendari, slavilo ih se na ramenima u masovnim dočecima. Govorimo o vremenu kada igračima nije trebalo ime na poleđini dresa da bi se znalo o kome je riječ. Broj je govorio sve. Naša devetka, jedinica, desetka, libero, što god… To je bilo tako oduvijek zato što su sportaši bili zaslužni za proizvodnju nečega što ne možete kupiti ili dobiti preko veze. Emocije!
Čovjek u svakoj dobi ima posebnije doživljaje i police na kojima ih slaže, te im se iznova vraća kada god mu to memorija poželi ili trenutno stanje zatreba. Svi koji volimo sport od malih nogu i pratimo ga neovisno tko je što u njemu postigao ili nije, znamo koliko su duboki emotivni tragovi koje su sportaši, u sretnom i tužnom epilogu, ostavili na našim policama memorije. Najveća snaga koju sport može običnom čovjeku podariti jest upravo ta emocija koju je proizveo. Jer, one su u životu najvažnije, a ne materijalni, ambicijski i ini dosezi...
Emotivni trenutak kojeg žive svi oni koji su osjećajno vezani za vremena i dosege Zlatka Kranjčara, pogotovo u Hrvatskoj, vrlo jasno nam ukazuje koliko je zapravo stvarne nostalgije za drugačijim doživljajima nogometa, sporta i inih društvenih zbilja koje okupljaju mase različitih generacija. Danas živimo neku drugu zbilju svakodnevice. Onu koja sve više poprima okvire virtualnog, a sve je manje osjećamo stvarnom. Zbilju koja zatire emociju kao odrednicu životnih stremljenja, a diktira hladan interes plastičnog karijernog i materijalnog dosega. Nogomet je uvijek refleksija društvene zbilje i danas više nego ikad jasno ocrtava puteve kojima ta nova i postpandemijska stvarnost korača…
Ona nam je otkrila upravo tu novu virtualnu zbilju u stvarnom obliku. Nogomet bez gledatelja! Svi možemo vidjeti koliko je današnji nogomet, nikad materijalno bogatiji u svojoj povijesti, a nikad duhovno i strašću siromašniji. Zato jer nema doživljaja publike. Zato jer nogometaši i utakmice, od onih koje igra Messi do one sa Štefom i Stipom u kvartu, bez emocije publike nisu utakmice. To su odrađivanja, posla, rekreacije, što god. Kao redovan dan u uredu, s onom neskrivenom željom da što prije završi radno vrijeme i dođe vikend odmaka…
Što je nogomet bez onih kojima izaziva emocije? Što su Messi, Ronaldo i ini milijunaši ako im se utakmice svode na interes, na projekte za više smajlića, lajka i folovera na poligonima virtualnog svijeta. Što su naši nogometaši ako im na tribinama nema tko pljeskati, navijati, i pogotovo ako vlada rezigniranost kako igraju i funkcioniraju. Ona je teža nego izljevi nezadovoljstva kada se dogode. Naposljetku, danas imaju i prezimena na dresovima, ali ih sve manje ljudi pozna. I ne stignu skupiti ni 2-3 godine u istom dresu da bi ih uopće netko bolje upoznao, kamoli zavolio i doživljavao kao ljubimce. Današnji igrači plaćaju ceh novom vremenu, koji je već više od 15-20 godina usmjeren na ispunjenje interesnih sfera, u kojima emocija nema pristupa. I nije uopće čudno da se taj emotivni duh brani samo kada reprezentacija živi dobra vremena.
Zato je iznimno dostojanstveno žalovanje zbog odlaska Zlatka Kranjčara toliko snažno. Na svim adresama, ne samo u njegovom zagrebačkom okruženju. Raznim generacijama to je samo još jedan tužan podsjetnik koliko je nenormalno vrijeme u kojem je iskazivanje normalne emocije raritet. Podsjetnik je to što slijedi u zbilji interesnog pristupa i virtualnih proizvodnji plastičnih zvijezda, jalovih doživljaja koje će memorija pamtiti samo do idućeg klika na miš.
Odlazak jednog velikana drugog vremena u svojoj težini nam pokazuje koliko je bogatstvo emocija. I njena snaga kod ljudi. Kranjčarov odlazak je tugom, ali i poštovanjem potvrdio snagu emocija koje je generacijama podario na terenu. Barem na trenutak možda će Hrvatska osjetiti kako je to priroda života. I da bi se morala promijeniti u kontekstu štovanja svojih veličina. Jer tako štuje svoje emocije i sebe. Nema virtualne interesne zbilje koja je vrijedna da se odmičemo od naših (i) sportskih velikana i sebe lišavamo spektra životnih emocija...