Godine su proletjele. U trenu. Kutija šibica, glasoviti, najkvalitetniji i najpopularniji malonogometni turnir u nas, pa i šire, stigla je do brojke 50! Pedeset godina, pola stoljeća, Kutija slavi već zlatni pir.
Tko ne zna: Kutija šibica je, uz Zlatnu piruetu, najstarija (i najjeftinija) sportska priredba koju organizira i podržava Grad Zagreb! Kutija šibica, i raj i izazov za svakoga igrača koji misli da zna što je "hakl", dobila je ime po sportskoj dvorani na Trešnjevci koja je, iako je kad je bila sagrađena bila najveća dvorana u Zagrebu, bila toliko mala da si je odmah priskrbila nadimak Kutija šibica. No kad se danas kaže "Kutija šibica", na trešnjevačku dvoranu nadomak Remize nitko i ne pomisli. Svima je na umu mali nogomet.
Kad su prof. Ivan Varga i Mladen Vušak 1971. godine u Kutiji šibica organizirali pozivni siječanjski dvoranski malonogometni turnir osam momčadi, zasigurno nisu ni slutili u kojem će pravcu otići natjecanje, koje je bilo pripravljeno kako bi velikonogometaši skratili zimsku stanku. No kako su ubrzo počela stizati pitanja "bismo li sljedeće sezone mogli zaigrati i mi", Kutija se 1973. otvorila javnosti. Bio je to pun pogodak. Ali odmah se pojavio i problem: nepripremljeni za veliko zanimanje haklera, većina kojih dotad nikada nije ni zaigrala u dvorani, organizatori su morali odbijati momčadi, jer nije bilo dovoljno dvorana.
Kutija šibica je u početnim, doista herojskim vremenima, imala naglašeno zagrebački štih. Ali, situacija se ubrzo značajno promijenila. Zanimanje za Kutiju učas je počelo skokovito rasti. Na prvoj otvorenoj Kutiji nadmetalo se 40 momčadi, a već 1975. turnir je imao više od sto sastava (118). Godine 1978. zaigrale su 224 momčadi, a totalno ludilo za Kutijom vladalo je od 1981. do 1987. Godine 1985. Kutija je zabilježila rekord. Te sezone na parkete zagrebačkih dvorana izašlo je 648 momčadi!
Kutija se negda lako punila. U Zagrebu, na legendarnom Keglbajsu, godinama se igralo odlično uhodano prvenstvo Zagreba u malom nogometu. Na vrhuncu je postojalo šest liga, po 12 momčadi u svakoj. Kutija je stoga odmah u startu imala 72 odlične momčadi. No to je bio samo početak priče. Sedamdesetih i osamdesetih u Zagrebu nije postojalo igralište na kojem se nije igrao mali nogomet. Na mnogim školskim igralištima momčadi su čekale u redu kako bi dočekale svoj čas.
Naravno, sve su to bili kandidati za Kutiju. No dogodilo se još nešto vrlo važno. Ici Kerhinu, glasovitom uredniku sportske rubrike Večernjeg lista, neobično se svidjela ideja Kutije šibica, pa se 1973. uključio u organizaciju natjecanja. Ico potom nije propustio niti jedan turnir. Slagao je program, reprezentacije Kutije šibica, koje su svake godine na završni dan turnira igrale s Dinamom ili reprezentacijom prvoligaških nogometaša. Ico Kerhin bio je jak novinar. Mogao je mnogo, nije se štedio i s potporom snažnoga medija Kutija je brzo rasla. Kutija je imala prostor u medijima, koji ima i danas, nakon što su medijsku pokroviteljsku palicu preuzele Sportske novosti.
Kutiju su željeli igrati svi. Pa i dinamovci, koji su redovito bili najveći mamac Kutije, koja je posebna bila baš po tomu što je to bilo jedino mjesto na kojemu je rekreativac mogao zaigrati sa svojim idolom. Iz Zagreba se Kutija proširila na Hrvatsku, a potom granica više nije bilo. Godine 1985. nije postojao viđeniji igrač velikog nogometa u negdašnjoj Jugoslaviji koji nije bio na parketu Kutije šibica. Ako je bio siguran da je dobar i u haklu. Gledanost Kutije bila je nevjerojatna. Godine 1973. kad se turnir otvorio javnosti, zanimanje gledatelja odmah je preraslo kapacitet originalne Kutije šibice, koja je primala tek oko 1000 ljudi. Ubrzo potom premalena je postala i Dvorana II Doma sportova (3800 gledatelja, pa i više), a u osamdesetima dovoljno velika nije bila ni Ledena dvorana (6000 gledatelja pa i više).
Kad se prisjetimo Kutije šibica, koja čvrsto drži svoje ime, iako ta sportska dvorana na Trešnjevci već desetljećima nije poprište najvažnijih sportskih događaja, uvijek nas obuzme nostalgija. Vjerovali ili ne: nekoć su momčadi cijelu godinu razmišljale kako će i gdje pribaviti majice i nove tenisice (u starima igrač se osjećao kao da je na ledu) te skupiti novac za upisninu. Što se danas doima kao fantazija.
Igrao sam godinama za Grahorovu, po mnogočemu jedinstvenu zagrebačku momčad. Premda su za nas u sedamdesetima igrali i Slaven Zambata, i Marijan Novak, i Josip Ražić, trojica odličnih Dinamovih centarfora, premda smo, dakle, imali čvrsto ime, super igru i odlične rezultate, svi smo mi od džeparca i gdjekojega honorara skupljali novac za opremu i upisnine. Godine 1977. dogodila nam se neviđena sreća. Ernest Major, nogometaš Dinama (u slobodno vrijeme i Grahorove) iz Kanade, gdje je igrao za Metros Croatiju Toronto, poslao nam je dresove na kojima je bilo otisnuto ime momčadi i nadimak svakoga igrača. Bilo je to čudo! Novi dresovi, za koje smo dugo skupljali novac, stigli su nam 1981. iz Engleske. Ali kako? Da ne bismo platili carinu i tko zna što još, dresovi su iz Engleske stigli u Graz na adresu tako prerano otišloga Bože Bakote, sjajnog nogometaša i prekrasnog čovjeka. Božo nam je potom dresove dopremio u Zagreb. Zašto smo dresove kupovali u inozemstvu? Zato što u to doba kod kuće nije bilo ni boljih ni zanimljivijih. Zašto smo ih švercali? Zato jer bi nas carinici gadno oderali.
Zagrebačke malonogometne momčadi negda su se za Kutiju šibica počele pripremati već u rujnu. Pritom su osobito bili zanimljivi novaci na malonogometnoj sceni (momčadi ulica, četvrti, prijatelja, studenata...) koji su za svoju momčad morali pronaći ime. Što nije bilo jednostavno. Jedno vrijeme u Kutiji nisu mogle igrati momčadi koje su reklamirale kafiće. Potom su mogle, ali su morale paziti kakvo će ime ponijeti. Jer su sa svih strana vrebali soc-kom dušobrižnici.
Na Kutiji 1986., osim etabliranih momčadi, klubova, tvornica, mjesnih zajednica itd., igrali su, naprimjer, i bezazleni: Romantičari s Remize, Rudeški dječaci, Bijele perle, Kako god raspoloženi, Bosna razarač, Ranjeni labud, Profači obrane, Krilati Antuni, Čekić u ruke, Černobilci (bilo je to u doba černobilske katastrofe), Upala pluća, Ivana i 8 patuljaka, Moralni pobjednici, pa i McDonald's, iako u nas u osamdesetim godinama XX. stoljeća McDonald'sa još nije bilo ni u tragovima. No, za čudo božje, u turnir su se nekim slučajem uspjele ugurati i: Sex kubure, ali, što je izazvalo naknadnu sablazan, i Joint Blues (nisu tada baš svi znali što je joint) te Konoplja. Na sreću nepažljivih organizatora, brzo su izletjeli.
S imenima malonogometnih momčadi u Zagrebu je bilo uistinu velikih nevolja. Totalitaristi su bdjeli nad svime. A osobito su revni bili sitni činovnici i još sitnije špije, koji su reagirali na sve i svašta. Jednom zgodom pojavila se na Keglbajsu momčad koja se zvala HAVK! Potegnulo se odmah pitanje: kakva se podvala skriva iza toga imena? A iza HAVK-a 'skrivali' su se samo vrhunski veslači u sastavu koji se punim imenom i prezimenom zvao: Hrvatski akademski veslački klub. Kad se 'otkrilo' tko je iza HAVK-a, nastala je nova drama. Problem je bio posvojni pridjev - hrvatski.
Na 'sud' čuvara sustava 1984. je dospjela i moja Grahorova, koja je prvi put dobila sponzora i postala Bond Street American. Čuvar poretka prvo nas je opleo moralnom poukom: 'Sve granice neukusa, jezičnog, prelaze nazivi zagrebačkih momčadi malog nogometa. Razmislimo o rečenici: Bond Street American i Tiffany finalisti, jer je u igri s Intermezzom posrnuo Xanadu R. Blago nama!'. Potom je stiglo i pitanje: 'Zar su nogometne organizacije, koje su bile kolijevka revolucionarnih događanja (eto nam opet revolucije), odjednom ostale bez idejnosti, koje nam koristi, ako jedan oblik kulture razvijamo, a drugi degradiramo'?
Nakon 'upozorenja' stiglo je i pitanje soc-saveza mjesne zajednice: 'Jeste li nas pitali za dozvolu?'
Joj, joj. Ime nismo promijenili, jer je bilo i pametnih.
Teško je danas, u svijetu kojim vlada tortura novca, to povjerovati, ali u pionirskim danima Kutije šibica igralo se isključivo za slavu. Najvažnije nagrade bile su trenirke, dresovi, lopta... Kad su 1979. Kutiju osvojile briljantne Mostarske kiše, predvođene senzacionalnim Lolom Grgićem, Mostarci su molili bi li (umjesto trenirki) mogli dobiti koji dinar kako bi pokrili putne troškove od Mostara do Zagreba. Nije prošlo. Danas se u Kutiji osvajaju i ozbiljne nagrade, ali, zanimljivo, pravo na rečenicu 'osvojio sam Kutiju' za prave je igrače još uvijek važnije od svega novca ovoga svijeta. Stoga je Kutija posebna.