Četvrtak je ujutro. Kiša lije satima i daje prikladnu kulisu: u kafiću tek dva čovjeka, oko samog centra nikoga, tamo malo dalje na jednom terenu treniraju kadeti, a malo poslije na travnjak će izaći i kikići. Maleni djelić korpusa koji ukupno broji 350 djece. Jedini koji još ovome kompleksu, negdašnjem ponosu, ulijevaju život. No pitanje je - dokad...
Nalazimo se u Zagrebellu, u trening centru u Veslačkoj, gdje svoje zadnje dane broji negda najsimpatiziraniji klub metropole. Danas, ostavljen od svih, NK Zagreb sa svojim voždom Draženom Medićem tone prema četvrtoj ligi i pozdravlja se od svog doma u Kranjčevićevoj i sanatorija u Veslačkoj, gdje je s 1. veljače istekao ugovor o korištenju. I dok je seniorski dio analogija jednog autokratskog vladanja i nebrige Grada, dolje, u “inkubatoru”, vlada veliki strah. Jer, nakon što sezona završi, ključno pitanje glasi: što će, naime, biti sa Školom nogometa NK Zagreba, sa 12 trenera i 350 djece, koji uopće ne znaju što im donosi sutra... Ali doslovce.
Dražen Medić
Unazad nekoliko dana dobili smo više od nekoliko poziva zabrinutih roditelja čiji je strah i više nego opravdan. Jer, Grad Zagreb, koliko saznajemo, iako službene potvrde nema - s obzirom na to da nam na naše pozive nije odgovorio pročelnik Gradskog ureda za sport i mlade Milan Pavelić, niti glasnogovornik Ustanove Upravljanje sportskim objektima, ah, zašto i bi? - nema namjeru produljiti ugovor, nego sprema i tužbu protiv trenutačnog korisnika. I čeka kraj sezone da krene s tihom deložacijom. Godine sustavnog zanemarivanja i vladavine bezumlja, očito, stižu na naplatu, no krajnji gubitnici bit će oni koji baš ništa nisu skrivili: djeca. Klinci će, ako ne dođe do kopernikanskog obrata, eto, platiti tuđe cehove...
Još tijekom Kranjče, dok su djeca trenirala na lešu iza stadiona, Zagreb je bio poznat kao pravi rasadnik talenata. Preseljenjem uz Savu, na uvjete koji su onda bili svemirski, a zapravo su još i uvijek, nadogradnja je bila hiperproduktivna, a Zagrebello je uskoro postao najpoželjnija škola nogometa u Zagrebu, s tada boljim uvjetima nego u Dinamovu Maksimiru. Uostalom, samo u posljednjih desetak godina tamo su cijelo ili dio svojeg nogometnog odrastanja odradili reprezentativci Milan Badelj, Dominik Livaković, Tin Jedvaj, Filip Krovinović, Ivan Šunjić...
- Nije razlog samo taj, niti približno. Ovdje smo zbog sjajnih trenera, zbog činjenice da se s tom djecom odlično radi, da odrastaju na kvalitetan način, bez vike i dreke, te da im u osobnom i igračkom razvoju ne nedostaje ništa. Štoviše, stvorila se grupa koja je prerasla klupske okvire, stvorila je zajednicu i sada se, jasno, svi mi roditelji pitamo što donosi sutra. Jer mi smo itekako zainteresirana stranka, a nitko ne nosi odgovore. Što će, dakle, biti s našom djecom? - pita se jedan od očeva, Hrvoje Barišić, koji zajedno s ostalima razmišlja o pokretanju inicijative za očuvanje Škole.
- Ako nije kasno... - nadovezuje se i Luka Petrović, čiji je sin Kristian već sada u zagićkoj grupi zbog talenta postao meta drugih klubova.
- Ali ne želimo otići jer ovdje je, bez obzira na percepciju ljudi s katova, zaista odlično. Odnos prema djeci, normalni odgoj i pristup, gdje se klince ne tjera na klupu zbog dvije loše tekme, savršeno je mjesto. I zato smo svi mi roditelji silno zabrinuti i premda možda i ne uspijemo napraviti nešto, barem nećemo pasti bez ispaljenog metka. Dok utakmica traje, ima nade...
Nada je, međutim, u ovom slučaju vrlo tanašna, ako se nešto ubrzo ne promijeni. Jer, doista, nije logično ni prirodno da četvrtoligaš ima uvjete bolje od prvoligaških, stoga je seniorski odlazak na bivše igralište Chromosa, a danas Posavine, logičan slijed. No ako će se tamo morati preseliti i Škola nogometa, raspad je neminovan.
- Sigurno će doći do egzodusa, ako dođe do toga, jer neupitno će pasti i kvaliteta rada, a taj bi prijelaz odnio i sadašnje trenere, koji vrhunski rade svoj posao. Možda će Škola i postojati, ali ne u ovakvom obliku - dodat će i treći roditelj, Igor Barišić, nekoć i sam profesionalni igrač, koji je odrastao u Zagrebovoj školi.
Stvari su time prilično jasne: s obzirom na to da seniori padaju u četvrtoligaški rang, a juniori iz prvoligaškog društva, sam napredak djece postaje diskutabilan. Pogotovo uz selidbu. Ovako, oni najmlađi, stariji pioniri i kadeti igrat će nacionalnu ligu, što, zasad, nudi nužan formativni razvoj. No, u slučaju pakiranja kovčega i prekomande - bit će to, tužno je i napisati, kraj...
- Imamo potvrdu da radimo dalje, da sve funkcionira na nivou kao dosad. Do nas također dolaze razne priče koje stvaraju lošu klimu koja nije realna, ali mi radimo i normalno funkcioniramo - reći će voditelj Škole Hrvoje Crnić, koji ne odaje dojam velike zabrinutosti, no svjestan je da se klub i škola, zapravo, nalaze u svojevrsnom limbu.
- Mi znamo da radimo, i radimo najbolje što možemo, ali istina, ne znamo dokad. Jesu li sve spekulacije istinite ili ne, ne znamo. Stvara se klima konačne propasti, ali posve je jasno da su ljudi zabrinuti, jer istina je da se ništa ne zna. Ugovor je istekao, mi smo ovdje, a nama nitko ništa ne govori. Imamo samo informaciju da normalno radimo i da bi sve trebao biti u najboljem redu.
Ali, prerijetko su u našoj stvarnosti stvari same po sebi u redu. No, da razložimo posebno opseg drame:
- Škola nogometa broji 350 djece raspoređene u 17 kategorija s kojima radi 12 trenera
- trenutačno se 20-ak igrača nalazi u raznim mlađim reprezentativnim selekcijama
- svakodnevno 50-ak igrača dobiva pozive iz prvoligaških škola nogometa da im se pridruže
- stotinjak igrača je u zadnjih deset godina otišlo u najbolje hrvatske klubove i brojne europske klubove
- desetak igrača poniklih ovdje nalazi se u ili blizu A reprezentacije
- sezone 2014./15., kada je Zagreb bio petoplasiran u Prvoj HNL, 60-70% igrača bilo je iz Škole
- brojni treneri ponikli su upravo u Zagrebovoj Školi nogometa, poput Oreščanina, Gojuna, sadašnjeg Fifina čovjeka Branimira Ujevića, i još brojnih trenera, kondicijskih trenera...
Kvalitete, dakle, ima mnogo. Kako igračke, tako i trenerske. O tradiciji i povijesti da ne govorimo. Stvaranje je ovdje prirodni proces. Produkcija s dušom. Koja, međutim, sada najveće protivnike ima u svojim seniorima i Gradu, koji bi morao jamčiti sportsku kvalitetu. Dosljedno, a ne selektivno.
- Škola općenito, u svim kategorijama, spada među top 10 škola u Hrvatskoj. Po kvaliteti, organizaciji i djeci spadamo u sam vrh. Ponosni smo pritom da velik broj naše djece završava i fakultete, što je i logičan slijed jer imamo svakodnevnu komunikaciju s našim školama. Intencija je ne samo stvarati igrače, nego kompletne ljude. Stvorili smo, dakle zaokruženu cjelinu. Uz to, međutim, postoje i jasni rezultatski uspjesi - tvrde Crnić i legenda kluba, a danas trener u Školi, Drago Rukljač.
- Nezgodno je jer trenutačno jako puno, baš jako puno klubova obilazi naše igrače i pokušava ih dovesti, koristeći sve ove spekulacije i situaciju ovog našeg čardaka ni na nebu ni na zemlji. I to klubovi koji ni u snu nekad nisu mogli dovesti igrača Zagreba. Pričamo i kontaktiramo s roditeljima, koji su uznemireni, no sastanka nije bilo, jer nemamo konkretnu potvrdu. Imamo samo tu informaciju da normalno radimo i nastavimo raditi. Od Uprave imamo informaciju da radimo kao i dosad, što nam daje nadu. I mir - pokušavaju biti pozitivni Rukljač i Crnić. - Ali da priča remeti sve i da su svi u stresu, to je istina. Zato bi bilo dobro da se sve riješi. Jer ovo je najgora situacija, s obzirom na to da se ništa ne zna. Voljeli bismo zbog svih napokon saznati što će se dogoditi, koja je naša budućnost.
Budućnost koja je po mnogima tamni vilajet. Jer, što će biti sa Zagrebellom znaju samo određeni pojedinci. Koji šute. A sudbine djece i trenera vise o niti. U potpuno neprirodnoj situaciji da seniori ne prate Školu, a trebalo bi biti suprotno. Taoci nesrazmjera, bez dvojbe. Iako je, da se razumijemo, Dražen Medić u sklopu Škole napravio iskorake, stvorio ove temelje i sada se u nju ne plete. Zlobnici bi rekli - i bolje. Ali, njegova sjena zlokobno kruži oko kluba i daje bitan udio u spekulacijama. No ova je škola, doista, dijametralno suprotna od svega što se događa u seniorskoj stvarnosti. Ovo je škola koja, zapravo, bez obzira na sve, nije zaslužila epitafe. Već ruku pomoćnicu da se izvuče i nastavi dalje. Zaslužila je to, svakako.
- Mjesečna članarina iznosi 250 kuna, a djeci ne nedostaje ničega, što pokazuje i ekstremni napredak broja djece, bez obzira na eroziju rezultata seniorske momčadi. Igrat ćemo državne lige u pionirskoj i kadetskoj razini, međutim potom dolazi do problema jer nakon napretka do 16 godina, najtalentiraniji klinci odlaze u bolje klubove, zato što im ovdje seniorski nogomet na toj razini ne nudi dodatni napredak. No uz zaista maksimalnu podršku ZNS-a, do te kategorije radimo odlične stvari i kreiramo uvjete za maksimalni progres igrača i ljudi - tvrdi Crnić.
- Što će se dogoditi, teško je reći, ali sve je na Gradu. Jasno je da je teško i pomisliti da bi škola s takvom tradicijom, bogatom poviješću i plodnošću mogla zatvoriti svoja vrata. ZNS je preuzeo obveze, treneri su plaćeni i to nije sporno. No za sve ostalo svoj pravorijek mora dati Grad. Jasno je da je posve nelogično da se tim objektom služi četvrtoligaš, ali ne znam može li se napraviti presedan pa tamo smjestiti, odnosno ostaviti Školu nogometa. Vjerujem da će se sve vrlo brzo saznati i onda će svi znati na čemu su - iz kuta ZNS-a tvrdi, pak, predsjednik Tomislav Svetina.
- Uvijek sam bio i bit ću za djecu, no nisam upućen u detalje. Ako postoji šansa da se nešto napravi da 350 djece ne završi na ulici, reagirat ćemo - podršku, barem moralnu, iz HNS-a je poslao Marijan Kustić.
- Treneri se trude i izvrsno rade, roditelji su zadovoljni, a djeca sretna. Ako u kontekst stavimo i činjenicu da je ovdje 350 djece, a da ova škola godinama puni i reprezentaciju i prvoligaški nogomet igračima koji su ovdje potekli, onda je jasno da se ne bi smjelo dogoditi ono što se dogodilo mome KK Zagrebu. Radi se o dva kluba za romantičare, ali dva kluba rasadnika. Čvrsto vjerujem da netko ipak neće ugasiti svjetlo, jer škola ne smije plaćati tuđe račune - javio je i proslavljeni košarkaš Josip Sesar, čiji je sin David dio limača.
- Ma gledaj, mi, nažalost, uvijek djelujemo s odmakom. Tako i sada, stvari su se trebale rješavati na vrijeme. Meni je bitno da mi je dijete sretno i da se razvija, prije svega kao osoba, jer i samome mi je nogomet kroz kolektiv i učenje o porazima i pobjedama mnogo dao. Ako to sutra neće biti u Zagrebu, bit će mi žao, ali onda ćemo naći neki drugi klub. U vezi s konkretnim slučajem, upotrijebit ću onu famoznu: neka institucije rade svoj posao - cinično će, ali i ispravno uvijek pronicljivi, ali i kirurški točni Mario Stanić, čiji je sin također dio Zagrebove akademije.
Jer, radi se o problemu kojeg se predugo melo ispod tepiha. Sada ga, međutim, svi usisavači svijeta ne mogu usisati. Sve je došlo na naplatu. Godine nebrige i puštanja stvari da idu svojim tokom prouzročile su, prije svega, da se prvak iz 2002. i jedna od sportskih institucija Zagreba jednostavno uruši, a za sobom, eto, u provaliju uvuče i druge subjekte, ni krive ni dužne. Odgovornost neće preuzeti oni koji su sve ovo omogućili, već oni koji su se dali klincima, i klinci koji su se dali klubu. Nekoć gigant, a danas tek blijeda, otužna, neprepoznatljiva sjena koja besciljno luta gradom u potrazi za katarzom. Koje nema.
“Sa zidova vise trice tek da te grubo sjećaju. U sjenama tih vremena, tih vremena slutiš prevaru. Izdaju-u-u-u”, u kafiću Veslačke prigladno se uto valjaju Rundekove “Ruke” kao prokleto točan soundtrack kluba koji nestaje. I koji će, najgroznije od svega, kako stvari sada stoje - pojesti vlastitu djecu...
