Nogometne su zastave u Hrvatskoj i Austriji spuštene na pola koplja, otišao je Otto Barić, jedan od naših najvećih nogometnih stručnjaka, koji je ostavio neizbrisiv trag u obje zemlje. Iako je bio i na Dinamovoj klupi, iako je kao izbornik odveo Hrvatsku na Euro 2004. u Portugalu, svoje najveće trenerske uspjehe Barić je ipak, krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, ostvario u Austriji, s Rapidom i Casino Salzburgom. S Rapidom je osvojio po tri naslova prvaka i pobjednika kupa, a igrao je i finalu Kupa UEFA-a.

Unatoč ovim trofejima, Barić je možda i najbolji posao odradio u Salzburgu. Došao je 1991. godine, klub se tada zvao Casino Salzburg, gazda je bio austrijski špediter Rudi Quehenberger, koji je obožavao Barića i dao mu je maksimalne ovlasti. A Otto Maximale, kako su ga prozvali Austrijanci (zato jer je u medijskim istupima uvijek govorio da od svojih igrača i na treningu traži maksimum!), uzvratio je na najbolji način i od nogometne provincije, što je Salzburg bio do tada, stvorio je respektabilni klub, napravio temelje današnjeg, moćnog i bogatog RB Salzburga.

Od samoga početka s Barićem je bio Marinko Koljanin, bivši vratar koji je od 1986. branio u Salzburgu. Barić je došao 1991. godine, kad je klub ušao u Prvu ligu, a Koljanin je tada bio pri kraju karijere i Herr Otto mu je, kao i nekadašnjem sjajnom napadaču Dinama i Zagreba, Slavku Kovačiću, ponudio mjesto pomoćnika. I tako je počela profesionalna suradnja, koja je na kraju prerasla u veliko prijateljstvo. Koljanin je s Barićem proveo pet godina u Salzburgu, te još po godinu dana u Fenerbahčeu i u LASK-u. S Casino Salzburgom osvojili su dva naslova prvaka, igrali su finale Kupa UEFA-e, kao i u skupini Lige prvaka...

- Sve je počelo eliminacijom lisabonskog Sportinga u 3. kolu Kupa UEFA-e, u sezoni 1993./94. U Lisabonu smo izgubili 0:2, a na uzvratu smo u Salzburgu slavili 3:0 nakon produžetaka i izborili nastup u četvrtfinalu! Trener Sportinga bio je Englez Bobby Robson, a pomoćnik mu je bio tada posve anonimni Jose Mourinho! Bila je to senzacija, za Sporting su tada igrali Figo, Paulo Sousa, Čerbakov, Pacheco, Balakov..., a mi smo ih izbacili! I već sljedećeg dana Robson je dobio otkaz - sjeća se Koljanin.

Razbio kompleks

Ističe pritom sljedeće...
- Bila je to definitivno naša ključna pobjeda, nakon toga sve se promijenilo, Salzburg je dobio svoje mjesto na nogometnoj karti...
Tada su Barić i Quehenberger odlučili da će proljetne europske utakmice igrati u - Beču, budući da je stadiončić u Mozartovu gradu bio kapaciteta 11.000 gledatelja! Gotovo cijela nogometna Austrija mislila je da su “poludjeli”, zvali su ih “megalomanima”, pisalo se da žive izvan stvarnosti... A na proljeće je Casino Salzburg u tri navrata rasprodao i napunio velebni Ernst Happel stadion, triput je na tribinama bilo oko 50.000 gledatelja!

Najprije, u četvrtfinalnom dvoboju s Eintrachtom iz Frankfurta, Salzburg je slavio 1:0, na uzvratu su Nijemci pobijedili istim rezultatom i potom je nakon izvođenja 11-eraca u polufinale otišao Salzburg! Austrija je bila u euforiji (ne samo nogometna), nikada do tada ni jedan austrijski klub nije uspio eliminirati neki njemački klub u europskim natjecanjima. I iz tog vremena datira glasoviti naslov u jednim austrijskim novinama: “Austrija je napokon postala nacija”! Napisao je to novinar Hannes Krawagna, dugogodišnji kroničar kluba iz Salzburga, s kojim je Otto Barić bio i prijatelj, pa je tako Krawagna poslije dolazio i na utakmice hrvatske reprezentacije, kad je Barić bio izbornik.

- Austrijanci su oduvijek imali taj “njemački kompleks” i napokon ga je Barić razbio - kaže Koljanin.
Nakon Eintrachta, u polufinalu je Casino Salzburg eliminirao još jedan njemački klub, Karlsruhe, za kojeg su onda igrali Kahn, Bilić, Nowotny, Kirjakov, Schütterle... U Beču je bilo 0:0, na uzvratu u Karlsruheu 1:1 i zbog tog pogotka u gostima u finale se spektakularno probio Casino Salzburg! A tamo ih je čekao milanski Inter...

U to smo vrijeme pratili naše igrače i trenere koji su napravili dobar rezultat u Europi, pa smo tako otišli i u Beč na prvu finalnu utakmicu Kupa UEFA-e. Dva dana prije dvoboja Barić je odveo momčad u tada spektakularni City Club hotel u Beču (više ne postoji). Trebali su igrači biti u osami uoči utakmice karijere, no u hotelu je bilo prometno kao na gradskoj špici subotom u podne! I Barić je u tome uživao, nije mu ni palo na pamet da na ulaz postavi nekakve zaštitare, tko god je došao bio je - dobrodošao...

Uvjerio igrače da su najbolji

A vrhunac se zbio nekoliko sati prije utakmice. Nakon popodnevnog odmora, trebao je Barić održati posljednji sastanak s igračima uoči utakmice, na kojem se utvrđuje taktika, pojedinačni zadaci, itd... I kad su igrači krenuli prema sobi za sastanke, do Barića je došao konobar i nešto mu šapnuo. A Otto se okrenuo prema Koljaninu i rekao mu:
- Marinko, buš ti to sve zrihtal, sve znaš, ne? Ionak’ ti vodiš tekmu s klupe. Moram se vidjeti sa svojim kolegama i kolegicama iz zbora iz Salzburga, donijeli su mi onu kasetu kaj smo snimili neke pjesme - u jednom je dahu rekao Barić i odjurio do recepcije.

DARKO TOMAS/CROPIX

Nismo mogli vjerovati onome što smo čuli i vidjeli! Tri-četiri sata prije dvoboja “otišel je malo popevat s kolegama i kolegicama iz zbora”!? Barić je bio nemoguće opušten...
- To je bila jedna od najvećih Ottovih vrlina! I tu je opuštenost prenosio na momčad. Znate, nismo mi imali najbolje igrače. Ali, Otto ih je znao uvjeriti da su dobri, da su najbolji! I znao ih je opustiti, tako da nikad nisu bili opterećeni i sputani, nego su uživali u nogometu - govori Koljanin.

I dok je Koljanin davao igračima savjete, “Herr Otto” se fotografirao sa svojim zborom, a na kraju su i otpjevali dvije pjesmice za hotelski auditorij, podijelivši desetak audio-zapisa na kasetama!? Nekoliko sati prije utakmice... Usput, Barić nije mogao sjediti na klupi u finalu, jer je u Frankfurtu, nezadovoljan suđenjem, pljunuo prema sucu i bio je kažnjen sa šest utakmica zabrane vođenja momčadi. I ta je nesportska gesta definitivno bila nešto najgore što je Barić napravio u trenerskoj karijeri...
- Da, to nije bilo u njegovu duhu. I često je poslije znao reći da to nije smio napraviti, iako su nas suci “masakrirali”. A kakav je Otto gospodin bio, ponajbolje govori spoznaja da je najružnija riječ koju je ikada za nekoga upotrijebio bila - “bedaček mali”! Nikad ga nisam čuo da psuje - govori Koljanin, koji je protiv Intera vodio momčad s klupe.

Milanski je klub slavio 1:0, pogodak je zabio Nikola Berti, povratnik u sastav nakon višemjesečne ozljede, a Casino Salzburg, u kojem su tada igrali Hrvati Jurčević, Mužek i Kocijan, još kako je namučio Talijane i imao je dvije lijepe šanse. Na uzvratu u Milanu također je bilo 1:0 za Inter, a Barićeva je momčad kod 0:0 rezultata uzdrmala dvije vratnice...

Doček 20.000 ljudi

U tim izletima u Beč, Barić je sa svojim suradnicima i prijateljima vrijeme uoči europskih dvoboja kratio u restoranu Kornati, koji je u centru Beča držao Željko Radić. Večer uoči dvoboja ostajalo bi se do dugo u noć, a tamo su se slavile i pobjede...
- Kad je prvi put došao kod Željka, prije utakmice s Eintrachtom, klupski gazda Quehenberger bio je oduševljen hranom i ambijentom i rekao je: “To je to, ovdje će biti naša baza”! Tako je i bilo, u Kornatima smo provodili vrijeme i u dolazećim sezonama, kad smo igrali u skupini Lige prvaka - sjeća se Koljanin.

Barić je volio druženje, inicirao je dobro raspoloženje, a iznad svega je volio zapjevati. I to ne bilo što. Bio je pravi Purger, Zagrepčanec, veliki dinamovac, a na repertoaru su mu najdraže bile tri pjesme “Suze za zagorske brege”, “Vu plavem trnacu” i “Ak’ sem ti srčeko ranil”! I bio je najsretniji kad je mogao zapjevati, često je to činio kod Radića u Kornatima, a nezaboravna je ostala prosinačka večer 1994. godine uoči utakmice s Milanom...
Bariću je bilo drago što smo, na žalost pokojni, kolega Tomislav Židak i ja došli na utakmicu, pa nas je pozvao na večeru prije utakmice u Kornate. I sve se to odužilo, raspoloženje je bilo sjajno, a negdje oko dva sata ujutro, u stanci između dvije pjesme, Barić nam je rekao:

- Poglejte kak’ ja uživam i kak’ sam opušten! A onaj Capello sad nemre spavat u svojoj sobi i boli ga glava, razmišlja kak’ bu me zajebal! E, ne bu! Nek’ on samo crta po svojim papirima, ja sve imam u glavi...
I bome je Casino Salzburg još kako namučio Talijane, završilo je 1:0 za Milan. Te su sezone u skupini bili Milan, Ajax, Casino Salzburg i AEK, dalje su prošli Milan i Ajax, koji su se i sučelili baš u bečkom finalu, u kojem je slavio Ajax pogotkom tada tinejdžera Patricka Kluiverta...

Teško je zapravo opisati što je Barić tih godina napravio s Casino Salzburgom i kako je to odjeknulo u Austriji. Bila je to senzacija nad senzacijama. Kad su osvojili prvi naslov, 1994. godine, ispred stadiona je Barića i igrače dočekalo oko 20.000 ljudi, euforija je bila neograničena, nije bilo lokala u gradu u kojem je netko iz kluba mogao platiti piće, vlasnici su danima častili igrače i trenere...
- E, sad smo pravi frajeri! Kad ti u Austriji nitko neće naplatiti naručeno piće, onda znaš da si nešto napravio - sjajno je to svojedobno opisao Nikola Jurčević, koji je tada bio jedan od ključnih Barićevih igrača, kao napadač je pretrčao na utakmicama više od veznih igrača.

Viduka, koala i panda

Druženja s Barićem dobro se sjeća Željko Radić, koji je 1984. došao u Beč, najprije je otvorio restoran Antiquitäten Keller, tamo su dolazili Zlatko Kranjčar i Petar Bručić u svojim bečkim danima u Rapidu. A 1989. otvorio je Kornate i Otto Barić je od samih početaka bio stalni gost...
- Ma ne gost, nego prijatelj! Ti su dani bili nezaboravni, uz gitaru smo se znali proveseliti, Otto je obožavao pjevati. On je pjevao zagorske popevke, ja sam se priključio dalmatinskim pjesmama i bilo nam je predivno - kaže Radić i posebno izdvaja jednu situaciju:

- Bilo je to u proljeće 2000. godine, Otto je bio izbornik Austrije. U Beču se igrala prijateljska utakmica Austrija - Hrvatska, pobijedili smo 2:1, a u Kornate je poslije utakmice došao dio naših igrača i vodstva HNS-a. I tijekom večeri vidio sam kroz staklo da je ispred lokala Barić, pogledao je unutra i vidio je naše igrače, pa je samo produžio dalje. Potrčao sam za njim i viknuo “Gospon Otto, pa dođite, vi ste uvijek dobrodošli”! Odgovorio mi je: “Ma ne, nek’ se dečki zabavljaju”... No, uspio sam ga nagovoriti, došao je u lokal i rastali smo se negdje pred zoru, raspjevani! Bili su to prekrasni trenuci, takav je bio Otto, skroman i normalan čovjek, obožavao je druženje i dobru zafrkanciju - kaže Radić.

S Dinamom je osvojio dvostruku krunu 1997., ali je i posrnuo u 2. kvalifikacijskom kolu za Kup UEFA-e, u kolovozu 1996. godine, nakon 3:1 pobjede u Zagrebu, u Moskvi su Plavi bili poraženi 0:2 protiv Spartaka. Uoči tog uzvrata napravio je Otto jedan od gafova, nije u Moskvu vodio Marka Viduku, nego ga je ostavio da u Maksimiru, na visećoj lopti (izumrli, a silno korisni trenažni rekvizit!), vježba udarac glavom!? Nije Herr Otto odmah prepoznao Viduku, dogodi se to i velikim trenerima.
A uz Viduku je vezana još jedna anegdota. Uoči utakmice u Gradskom vrtu s Osijekom, Barić je kod igrača u svlačionici osjetio silnu nervozu. Posebno je nervozan bio Viduka i Otto mu je prišao i upitao ga:
- Mark, kak’ se zove onaj medved kaj se kod vas u Australiji penje po drveću?
Viduka ga je u nevjerici pogledao i kratko odgovorio:
- Koala...

A Barić je uzvratio:
- Vi’š, vi’š, a ja sam si mislil da je panda, ma stalno mešam koalu i pandu! Sad bum si to zapamtil! Ajmo sad van, hoću pobjedu - rekao je na kraju Barić Viduki, koji je odigrao dobru utakmicu. Štos s koalom dobro je poslužio za opuštanje nervoznog napadača...
Nezaboravne su bile i pripreme za Euro 1996. godine, Barić i Ivanković bili su Blaževićevi pomoćnici. U Irskoj smo s našom reprezentacijom bili osam dana i tijekom tih priprema Barić je stalno vrtio video-kasete s utakmica Turske, našeg prvog suparnika na Euru. Ćiro je obično “preskakao” te sastanke s gledanjem video-zapisa... Nakratko je Otto skoknuo” do Zagreba, potpisao je ugovor s Dinamom (Croatia, smijenjen je bio Zlatko Kranjčar, nakon osvojene dvostruke krune!?) i vratio se u Irsku.
Barić je dobro igrao šah i slobodno je vrijeme kratio igrajući ga u hotelskom predvorju. A Blažević je to gledao, no nikad nije sjeo nasuprot Barića, koji ga je stalno nagovarao da odigraju partiju.

Ćiro mu uzeo 100 maraka

I Ćiro je na kraju prihvatio izazov, ali uz uvjet: igra se po 100 tadašnjih njemačkih maraka! Barić najprije nije htio, no Ćiro ga je uz pomoć “publike” nagovorio na “kockanje” i partija je počela. Objektivno, od deset partija, Ćiro bi pobijedio u jednoj. I bila je to baš ta! Kako? Dodatni pritisak zbog uloga, a Ćiro je k tome stalno “zašprehavao” Barića i remetio mu mir i koncentraciju, šalio se, svašta pričao i zabavljao nas desetak okupljenih oko šahovske ploče. I u jednom je trenutku, na takvo ozračje nenavikli Barić, gadno pogriješio i Ćiro ga je matirao! I uzeo mu 100 DEM!
- Idemo odmah revanš, sad sam ja bijeli - rekao je iste sekunde Barić.

Treba li reći da revanša nikad nije bilo... Ćiro je uzeo lovu, ali važniji od love bio je “junački ep” o šahovskoj pobjedi protiv Otte Barića, koji je slovio kao jedan od najboljih šahista među trenerima.
Bilo je niz sličnih situacija u profesionalnom i privatnom druženju s osebujnim šarmerom gospodskih manira, Ottom Barićem. Legendarna je, naravno, njegova rečenica “trebaju mi još dva igrača”, da je imao u svlačionici 20 Messija, opet bi to isto rekao, time je slao jasnu poruku klupskim gazdama. Volio se družiti s novinarima, bilo je tu i sunčanih i oblačnih dana, gdjekad je bilo slike, ali ne i tona, ali sve je na kraju bilo isključivo na obostrano profesionalnoj razini. I kad bi opet stizao “ton”, Otto bi znao reći:
- Bedaček mali, pa niste se onda baš dobro pripremili...

A kad bi ga neki novinar pisanih medija naljutio, onda je uzviknuo:
- Ne bum više nikad s vama razgovaral! I otišel bum na televiziju, sve bum tam’ rekel, tam’ me nitko ne bu cenzuriral...
Počivajte u miru, gospodine Barić...