Znali smo i prije koliko je velik i važan bio Cico Kranjčar, ali obično je to uvijek isto, tek kad čovjek ode, vidi se njegova prava veličina.
Isto je i s Cicom. Morao je otići, tako iznenada i tužno, prerano, da svi još jednom shvatimo, kakav je on spomenik bio. Dinamu i Zagrebu, prije svega. I takvim su ga svi doživljavali. Pa i taj njegov zadnji ispraćaj bio je, takav, dinamovski, zagrebački, svaka riječ, svaka uspomena, sve je bilo u tom stilu. Na Zagreb i na Dinamo Zlatko Kranjčar nikad nije dao, gdjegod bio.
U vremenima kad oko Dinama i Zagreba vladaju prijepori, svađaju se oni “za” i “protiv” u brojnim opcijama, Cico je taj - konsenzus. Taj oko kojega se svi slažu, da je najveći ili jedan od najvećih, čovjek za kojega nitko nema ružnu riječ. I dalo bi se puno toga napisati, komplimente možemo nizati vječno, međutim, tom “spomeniku” u prirodnoj veličini trebalo bi i podići spomenik. Neka Zlatko Kranjčar bude razlog da ovaj grad napokon dobije stadion, pa neka se zove po Cici. Ili jedna tribina. Možda ulica, barem ulica...
Nevjerojatno je, zapravo, koliko je malo Dinamovih velikana dobilo tu posvetu, koliko ih je Zagreb, nakon posljednjeg ispraćaja, slabo sačuvao u sjećanju. Jer, najlakše je svakome naći manu, najlakše je lijepo pričati, pa zaboraviti. Zaslužili su, sigurno i neki ranije, Dražan Jerković, primjerice. Franjo Wölfl, recimo, ima ulicu, lijepo, sad je na redu Cico. Bio je maskota za igračke karijere, bio je ikona i poslije, uspješan trener, izbornik, Purger, Nikin otac...
Ali, ono što svi ističu, tu istinsku ljudsku kvalitetu, rijetki su takvi. Rijetki su takvi, koji su bili hodajući spomenik gradu i klubu. Znak jednakosti! I zato, na kome je god, taj treba što prije Cicu Kranjčara “vratiti” među nas. Na neki trg, u neku ulicu, na tribinu ili stadion. Što prije! U svima onima koji su ga poznavali i imali tu čast, ostat će ionako, zauvijek.
Da, nije da Cico zaslužuje da se nešto u Zagrebu zove po njemu, nego i Zagreb ima tu čast da se nešto zove po Cici. Jer, takvih, koji odlaze uz “Fala”, uz Dinamov šal, uz “Nebo se plavi”, takvih je, nažalost, sve manje.