Jedan od najvjernijih do kraja života Cici Kranjčaru bio je i Marko Mlinarić.
- Isplakao sam se dosad već valjda hiljadu puta... - prvo je kazao Mlinka, vukavši još jednu nedavnu tragediju... - Čuj, on i Pop ko' da su se dogovorili da odu ovak, u tjedan dana, da gore nisu sami.
Na tom modrom nebu iznad Zagreba.
- Meni je Cico, uz Zeku, bio idol. I kada smo kao mlađi ulazili u momčad, Štefa i mene su prigrlili, a nama se ostvario san, igrajući s njima. Cico je bio posebni španer, golgeter, realizator, vrhunski tehničar, čovjek koji je fantastično igrao glavom. Tip koji se povratkom iz vojske u proljeće 1982. stvorio kao lučonoša naše titule. U mom poimanju nogometa, on je uz Zajeca najbolji Dinamov igrač svih vremena.
Ali ne samo igrač...
- Ne, nikako. Cico je bil pravi, punokrvni dinamovac. S tom svojom zaraznom energijom i osmijehom, sa svime kaj je furao i na terenu i van njega. Baš jedinstven, poseban, unikatan tip, dečko s Ferenščice, iz radničke familije, kojeg ni slava ni lova nisu mijenjale. Dapače. Svima dostupan, neovisno o staležu, lovi, političkoj orijentaciji, neovisno jesi neka kao faca, ili najobičniji dečko iz kvarta. Nije beveze baš on bio naša maskota, koja je stajala u svakoj zagrebačkoj, dinamovskoj kući. On je, bez ikakve dileme, zlatnim slovima upisan u povijest Dinama, ali i Hrvatske, i nikad, ali baš nikad ne bu bil zaboravljen. Jednom se rađaju takvi pravi zagrebački fakini poput našeg voljenog Ciceka. Nedostajat će mi strahovito i za mene je ovaj gubitak naprosto nenadoknadiv. Ostaju sjećanja, jaka kao i nada da bu i ovaj put zabil u 90. za pobjedu...