Ovo je priča koja je imala užasavajući početak, ali i sretan, nadahnjujući završetak. Umnogome i zahvaljujući sportu, priča zamotana u nogometni celofan.
Nadia Nadim ima 33 godine, Dankinja, ali afganistanske nacionalnosti. Jedna je od najboljih danskih nogometašica, igračica koja je prošle jeseni u kvalifikacijama za ženski Euro 2022. u Firenci postigla 2 gola u pobjedni Danske nad Italijom 3:1. U odlučujućoj utakmici za odlazak na EP.
Minule je sezone bila najbolji strijelac PSG koji je osvojio svoj prvi naslov prvakinja Francuske. Nadia Nadim je u 27 utakmica postigla 18 golova. Igrala je svojedobno i u SAD, pa je za Portland u 37 susreta postigla 19 golova, te ju je baš to odvelo do Manchester Cityja 2018., godinu potom i u Pariz.
Dekapitacija
Golovi, dojmljive brojke, trofeji... Sve to nije toliko posebno, dok se ne vratimo u njezino djetinjstvo. Imala je 11 godina kada su talibani preuzeli vlast u njezinoj domovini Afganistanu, a oca, generala Afganistanske vojske oteli, pola godine kasnije ubili dekapitiravši ga.
- Dugo sam vremena mislila da će se pojaviti na vratima, on je za mene bio moj James Bond - zbori danas Nadia Nadim.
- Kad su talibani došli, žene, pa tako ni mi djevojčice nismo smjele na ulicu bez pratnje muških. Oni pak nisu smjeli nositi traperice. Televizija je ukinuta i zabranjena, kao i slušanje glazbe. Muškarci su morali pustiti bradu i mrtvi, ubojstva, sakaćenja... vječno krv.
Majka je prodala sve nekretnine i s Nadiom i njezine još četiri sestre krenula u nepoznato. Prvo bijeg u Pakistan, pa let do Italije, onda u kamion koji ih je trebao odvesti u London. Nekoliko su dana proveli u kamionu koji ih je iskrcao u... Danskoj!
- Nema veze. Bile smo na sigurnom. Tako smo tada gledali. Otišle smo u izbjeglički kamp.
Ondje joj je na ulazu, jedan volonter- vidjevši malenu izgladnjelu djevojčicu - dao mlijeko, tost i bananu.
- Do sudnjeg dana neću zaboraviti taj dar, koji je možda u novcu bio vrijedan 1 dolar, ali... To je bila najljepša stvar koju je netko za mene učinio. Nije bitna vrijednost, već čin.
U reprezentaciji od ‘09.
U izbjegličkom su kampu proveli 9 mjeseci, ali... iznova se mogla nesmetano, nesputano kretati. Tako je jednog dana bila na ogradi i gledala kako se neke curice njezine dobi igraju loptom. U biti, to su bile nogometašice na treningu.
- Ja sam htjela to isto. Jedan sam dan skupila hrabrosti i došla treneru te mu rukama objasnila, danski jezik još nisam znala, kako bih i ja htjela igrati “to”.
Ostalo je povijest. Nakon 2 mjeseca je igrala prvu utakmicu. Godine 2009. je zaigrala i za dansku reprezentaciju, što je bio prvi slučaj u povijesti danskog nogometa (muškog i ženskog) da naturalizirani igrač nastupi za reprezentaciju. Danas govori sedam jezika, još je semestar dijeli do doktorske diplome u rekonstruktivnoj kirurgiji.
- Danas, odnosno od svoje 15. godine znam da se tata više nikada neće vratiti, ali obilazim izbjegličke kampove i danas djeci pričam: “Znam da vam se sada čini nevjerojatnim sanjati, ali nikada ne gubite nadu. Onog dana kada izgubite nadu, tada će vam postati teško. I jasno, govorim im kako je sport divan te tada vidim blještavi sjaj u očima - poručuje Nadia Nadim.