Ne znate što ste propustili.
Mitska poruka Napolijevih navijača s proslave Diegova naslova 1987. pred jutro jednog utorka bistrila se kao nikad prije. Kao sjećanje na Matiju Capara, Oskara Kadrnku, Matu Čuljka. No, ne samo njih, kao sinonime "Dinama koji su si sami osnovali", već i na Ćiru, Cicu, Židaka. Sve one koji nisu ovo doživjeli. Ne premijerni naslov kluba osnovanog iz prkosa, već vikenda koji je potvrdio da se dinamovština, koliko se god neki trsili, ne može zatrti. Ni okupacija, uzurpacija, ni "crne liste", ni željena elitizacija, sve ono što je trajalo godinama, pardon, dva desetljeća, ipak, očito, nije uspjelo slomiti duh jednog grada. A trudili su se iz petnih žila, još kako.
Zagreb je, međutim, u plavoj trilogiji, koja je trajala od petka do ponedjeljka, odlučio napokon pokazati svoje lice. Trideset tisuća navijača - baš navijača! - pohodilo je Cibonu i Maksimir. Pritom slaveći nešto za što sam se i sam bojao da je izgubljeno. Hvala Bogu - nije. I, sada je posve jasno, nikad neće.
Okupatori iz Maksimira zauvijek su otišli, a mala enklava slobode i prkosa pokazala je da je njihov put, kojem su se određeni likovi sprdali, itekako slavodobitan. Put koji je nalikovao na slijepu ulicu, ali ovaj vikend više od ičega otkrio je - autoput. Ovakav Dinamo, mali i veliki, očito je nedostajao ovome Zagrebu. I Zagreb je to jasno, bez zadrške, odlučio i pokazati. Duh Dinama je probuđen. I nakon svega doživljenoga jasno je da ga je nemoguće slomiti. Dinamovština, dopustite patetiku, ipak nema rok trajanja.
Ovaj "mali", pritom, mora ostati onaj neiskvareni nukleus dinamovštine koji "veliki" mora pratiti. Iz ove perspektive jako je lako zamisliti kakav bi "veliki" bio da ima konkretni stadion, dostojan pokreta koji ovaj grad i dalje čini "onim" Zagrebom za koji smo mislili da je nestao. Sa stadionom, bez pretjerivanja, dvojbe oko Livakovića, Ivanušeca, Petkovića... ne bi ni bilo.
U ovome gradu, s ovim pokretom i duhom, ali s novim stadionom, pitanje je tko bi uopće i pomislio otići.