Dugo ga nije bilo. Odjednom se samo povukao, premda je oduvijek bio jedan od onih zahvalnih sugovornika. Ovo mu je praktički prvi intervju nakon godinu dana, i to godinu dana nogometne pauze, no sumirajući događaje, postaje jasno zašto je u jednome trenutku povukao ručnu.
Pričali smo tijekom tjedna, i premda je razgovor tekao u životnom, praktički zaključnom dijelu jedne velike karijere, jer na godinu dana neigranja zalijepila se i 36. na plećima, Danijel Subašić, a o njemu je riječ, odlučno će me prekinuti:
- Sad treniram, svakoga dana, dobro se osjećam i sigurno bih volio otići igrati, imam još motiva, nisam spreman reći "zbogom". I iskreno, zovu me, pa ćemo vidjeti što će biti ovo ljeto. Hrvatska? Pa možda nešto i u HNL-u, nije da forsiram, ali ne forsiram ni odlazak vani - otvorit ćemo priču.
Što se, dakle, događalo posljednjih godinu dana?
- Svašta. Prošla je godina donijela i koronu, pa i prijelazni rokovi, budžeti i rosteri nisu bili u nekoj normalnoj fazi, a završio je neki ciklus, nakon osam i pol godina u Monacu, i nakon što te poslije svega mejlom nabiju nogom, dođe do faze razočaranja. Bio sam razočaran, sve mi se gadilo, nisam bio čist i jednostavno sam se maknuo. I iz nogometa, i od medija, svega. Ujedno mi je i mali napunio godinu dana, a to me vrijeme s njime strašno punilo, a potom mi je i umro otac. Jednostavno, godina je proletjela - priznat će.
Ta monegaška storija bila je veoma teška i nepravedna.
- Prvo su mi na mejl poslali prijedlog spuštanja plaće zbog situacije s koronom, na tri mjeseca, uz uvjet da će nam sve nadoknaditi tijekom jeseni. Dakle, kada ja više niti nisam u klubu. A godinu prije, kada su mi nudili produljenje, kazao sam da neću, dok se ne vratim, da ima vremena i da je sve što se mene tiče čista formalnost. Znate i samo koliko sam zavolio klub, dao mu sve, s njime prošao put od dna do vrha, želio sam tamo i zaključiti karijeru... No, u međuvremenu se promijenila klupska postava, stigao je novi sportski direktor, i u hipu shvatiš da si samo broj. Nema, doduše, zle krvi, Monaco je moj klub.
Ta je priča doista posebna: u Kneževinu je stigao s "pozivnicom". Bolje rečeno - na preporuku. Stipe Pletikosa se zahvalio na interesu, ali...
- Oprostite, gospodine Ribolovljev, no ako želite pravog golmana, jedan je u Hajduku, zove se Danijel Subašić.
Nakon nekoliko skautinga, Ribolovljev je u Split poslao avion ostavljajući Hajduku u miraz milijun eura...
- Otišao sam nešto napraviti od sebe, non-stop raditi, a usto sam dobio pravog trenera vratara, koji je podizao moje fizikalije, i još radio na stvarima na kojima rade u Francuskoj. Na kraju je ispalo vrhunski, kada pogledate gdje sam sve dogurao, krenuvši s dna Druge lige: Osvojili smo Drugu ligu, pa kasnije i francusko prvenstvo, igrali smo u dva finala Kupa, dogurali kao senzacija u polufinale Lige prvaka, a usto sam u teškoj konkurenciji i zaradio osobnu nagradu za najboljeg vratara francuske lige. Drugi sam golman u povijesti Monaca po nastupima iza velikog Jean-Luca Ettorija… To je, vjerujte mi, velika satisfakcija, i ostvarenje snova. Jesam li ponosan? A kako neću bit'. Kada sam bio u Zadru, znaš i sam, mogao sam birati hoću li u Dinamo ili Hajduk, i premda je tada Dinamo bio bolji, ja sam Dalmatinac, i Dinamo poštujem, ali Hajduk volim. Birao sam srcem, to je bila moja ogromna želja. A kada sam došao u Hajduk, to je bila ogromna razlika, nebo i zemlja. Ti u Zadru igraš u tri popodne, nikad lopta ne ide k'o raketa, jer nikad teren nije natopljen, a ovdje sve brzo, i iza tebe vojska. Sjećam se kad sam Napoliju obranio penal, pucao je Hamšik, i kad je pukla petarda, odskočio sam valjda pet metara u zrak koliko me strefilo. Nisam to očekivao, mulac iz Zadra. Ali evo, pusti taj Monaco i taj kraj, na kraju je sve dobro ispalo. Konačno, i da želiš, nemoš' igrati do pedesete. Bio je to težak put, ali sladak put. Prvenstveno zbog rada. Ja sad imam 36 i idem s velikom željom i ljubavi na Stanove i na Višnjik trenirati, svakoga dana. Kad me vide neki bivši nogometaši, kažu mi, ti si lud, ali što ću, ja želim još igrati, a zdravlje diktira sve. Kada bih došao u novi klub, jer sada radim individualno, odmah bih osjetio koliko mogu...
Je li, zapravo, tom odlasku iz Monaca kumovala i "ona" ozljeda s Mundijala...
- Nije, nije, premda je postojala kriva dijagnoza i nije se praktički znalo što mi je, ja sam se oporavio i branio dobro, od prvog do petog mjeseca 2019., i onda sam ozlijedio drugu nogu. No i tada sam počeo s terapijama, rehabilitacijom, vraćao sam se i ujedno nisam imao problema biti drugi vratar. Tada smo bili i u gabuli s rezultatima, praktički smo se borili za ostanak u ligi, i velim, nisam želio ništa forsirati. No potom je došlo do "smjene vlasti", i završilo je tako kako je završilo.
Javio se i princ Albert, veliki fan i prijatelj...
- Čuli smo se porukama, došao je i ovdje na ljetovanje, bila mi je čast što sam mogao doći u njegovu palaču i ranč, on je baš veliki fan Monaca i kad dođeš iz jednog Zadra i postaneš dio njegova nekog kružoka, to ti kao čovjeku mnogo znači, potvrda da si nešto napravio, i da to drugi prepoznaju.
Kao sad Niku Kovača.
- Niko radi vrhunski posao, i to s ekipom koja je prosječna, nema on tu nekih zvijezda, izgradio je radnu ekipu, stvorio disciplinu, ima mlade igrače koji ga dobro slijede. Nakon Lillea definitivno TOP priča Ligue 1. Novac? Monaco uvijek ima dobar budžet, ali se okrenuo mladim dečkima i kupuje ih za 20-25 milijuna. Ako uz njih imaš i nešto starijih, i ako se poklopi kemija, kao što se nama bila poklopila prije, i kada krene, onda je to praktički nezaustavljiva gomilica. Želim im da tako nastave iz sveg srca.
Subašić je, inače, bio mentor Kylianu Mbappéu, koji mu je nakon odlaska iz Kneževine napisao: "Ostat ćeš zapisan u povijesti". U međuvremenu je klinac odrastao u zvijezdu, koju sad "šibaju" da je sa statusom uzgojio i debelu aroganciju.
- Ne mislim uopće da je arogantan, super je momak, i ja se nadam da će kroz dvije-tri godine uzeti Zlatnu loptu, i to zbog njega, talenta i karaktera. Ma kakva arogancija, što ti je, on je u biti - space shuttle.
Općenito se dosta negative, i to s pravom, stuštilo na Francuze poslije ispadanja. Sve što izlazi prepuno je intriga, klanova, svađa. Zvuči jako nezdravo.
- Otpočetka sam navijao za Italiju i Francusku, kao druge reprezentacije, ako mi nećemo daleko, i navijao da baš oni igraju finale. Italija mi je draga, volim je i nije je dugo bilo, a kad ih čuješ i kako pjevaju himnu (smijeh). A u Francuskoj imam i prijatelje, bili su sa mnom u klubu. Iskreno ne znam što je bilo, ali igrački oni imaju tri reprezentacije, to je nemoguća kvaliteta, no i koncentracija i ega i svega i nekad nekom i nije baš lako, i može se dogoditi neki kratki spoj. Ujedno se slažem s tobom, vjerojatno su nakon Rusije pomislili da će pomesti Euro, a danas, stvarno nije floskula, svi igraju nogomet, i ne možeš baš nikoga dobiti kako bi želio, razlike su nestale, nije to više tehnika i taktika, danas je fizikalija i ako možeš giljat gore-dolje, profinjenost ne radi razliku.
Nego, što ćemo s "vatrenima"...
- Jednu ti stvar moram priznati: strašno je teže gledati nego igrati, nervoza je maksimalna, znojenje dlanova, skakanje po kući. A kada si unutra, onda ti vučeš konce, odmah je lakše. Nego, Euro; odmah se sjetim Eura 2016. i Portugala, jer sve su to sitnice, odlučuju hoćeš li dogurati daleko, hoćeš li imati sreće, hoćeš li je krivo poklopiti, a ona ipak ući u gol. Mi smo tu Španjolsku imali na konopcima, pričaj što hoćeš, imali smo dvije prilike, i Budimirovu i Kraminu, i te sitnice te dijele od toga da otiđeš kući, ili da odeš jednu, dvije ili tri stepenice dalje. Jer, Krama je u Rusiji takve lopte pospremao... Cijeli sport ponekad stane u jedan, jedini šut.
OK, ali pad naše kvalitete od Rusije do danas ipak traje, ne smijemo od toga bježati.
- Je, stoji, ali kada otiđe toliko igrača, ne pričam o kvaliteti, već i o ljudskim pojavama na terenu, sve bi reprezentacije na svijetu mnogo izgubile. Puno je tih momaka koji su se makli iz reprezentacije, a tijekom godina mnogo se gorkih pilula ispilo i s njima se stjecalo iskustvo. Bili su u klubovima kapetani, i to u nemalim klubovima. Takvi igrači nedostaju. Netko manje, netko više. Da dečki koji dolaze imaju strašnu kvalitetu nema spora, ali ta strašna kvaliteta će izbaciti rezultat ako svi budu unutra, svi s istim ciljem, i onda se stvara ta razlika. Kada se sjetim Francuske, Rusiju da ne spominjem, to je, uh, bilo to...
Njega je zamijenio Livaković, njegov Zadranin.
- Livi brani strašno dobro, super, čujemo se non-stop i mislim da Hrvatska nema problema s vratarima. Samo želim da što prije ode, vrijeme je da izađe iz HNL-a i da svaki treći dan ima jaku utakmicu i da osjeti taj jedan level više. A mislim da je svojim radom i svojim prezentacijama u Dinamu to zaslužio, da napravi transfer, da se nastavi tesati i napredovati. On je toga svjestan, da se izdigao iz HNL-a, ali nogomet je nekad okrutan i treba uvijek biti ponizan. Ali vrvimo sjajnim golmanima: Kale se vratio i bitno je da brani, tu su odlični Ivušić u Osijeku, Sluga se dokazuje u Championshipu, Nevistić je dobro branio u Rijeci...
Subašić je u reprezentaciji skupio 44 nastupa, zvuči zapravo premalo. Postoji li žal za (preranim) oproštajem?
- Niti malo, imao sam neki svoj cilj i san da branim na Euru i SP-u, i bio sam uz Pletu na Euru i SP-u ranije, i branio sam u Francuskoj i Rusiji. Jednu na Mundijalu, da slušam našu himnu, a zapravo odigrali smo osam utakmica, jednu gratis putem produžetaka i komotno mogu kazati sam svoj san ne ispunio, nego nadmašio. I kažem, di ćeš bolje, s medaljom oko vrata, ne može bolje. Doživio sam to i hvala dragome Bogu, ne žalim ni za čime, bio sam u reprezentaciji deset godina, imao sam 44 nastupa, ali to je tako kako je, samo jedan brani. Ali ono što smo doživjeli u Rusiji, i danas kad pogledam se ježim, i suze mi krenu. Ne volim gledati utakmice koje izgubim, tako da ni do danas nisam pogledao finale, no dođe ta utakmica u misli. Znam i dan danas da sam četvrti trebao braniti, pao na dupe kao u onoj "ajmo, djeco, čuč", da treći nisam vidio, da je prvi gol možda i stigao iz zaleđa, ali to nije bio faul i onaj penal kojeg nije bilo. Ali pusti sad to.
U posljednjih godinu u Zadru jedan je Zadar nestao, drugi se stvorio, a Subašić nije samo trenirao, promatrajući sve skrštenih ruku. Dapače, tri zadarska vratara, "zadarske dice", dakle on, Krševan Santini i Dominik Livaković odlučili su pomoći, volontirajući, savjetima, ponekim donacijama. Klub je sada u Trećoj ligi, taj HNK Zadar, s tendencijom gledanja unaprijed. Što je lijepa vijest, ne samo za zadarski, već i hrvatski nogomet. U Rusiji su bila četiri Zadranina (Subašić, Livaković, Vrsaljko, Modrić), i bez takve baze, gubit će u konačnici "vatreni".
- Jest, to novi/stari klub, iz četvrte lige je ušao u treću, transparentno se napokon sve radi, što nije bio običaj prije. Uredno funkcionira, sve što je dobro. S njima treniram, vidim da klub želi napredovati, da se vraća u profesionalnije vode. Dosta je mojih kolega i prijatelja u cijeloj priči, tu je i moj nećak, isto vratar Anđelo, koji je drugi golman, a brani Jakov Pinčić, unuk pokojnog Jakova, moga učitelja od najmlađih dana. Meni je to lipo, volio bih da se Zadar vrati tamo gdje mu je mjesto. Minimalno neka Druga liga, pa kada se stvore neki uvjeti, da se krene u lov u Prvu ligu. Zadar kao grad i po veličini i po značaju, zaslužuje imati prvoligaša, ali treba vremena i ne valja preskakati stepenice.
Subašić pritom nema funkciju.
- Nije to neka službena suradnja, nemamo mi tu ništa konkretno, tu smo samo da pomognemo, savjetujemo, i to je to. Nismo mi ti, nitko se ne vidi u ulozi da vodi klub, znamo kako funkcioniraju stvari u klubovima. Nekad nešto donirati, pomoći, jer smatramo da to ide u pozitivnom, dobrom smjeru, pomalo, ima svoj smjer i svoj cilj i da sutradan dođe neki strani ulagač, doći će u čist klub.
Pogled u retrovizor nije pritom bajan. Dapače...
- Ja sam izašao iz svega toga, ali najviše mi je žao djece koja ne mogu stasati. A djeca su najbitnija, da dođu i stasaju kroz jaki Zadar, jer ima tu oduvijek talenta, ali u dosadašnjim uvjetima klinci su otišli rano u druge klubove, u Split, Rijeku, Zagreb... a žao mi je što je klub bio tu gdje je bio, no tako je kako je, treba dosta strpljenja da se vrati. Na staro se ne smije vraćati, ali baš ta naša dica, puna talenta, njih gledajući guštam do neba.
U cijeloj toj priči, naravno, stoji i slika Hrvoja Ćustića, pa i njegova oca Svetka.
- Nismo se čuli Svetko i ja, a ja treniram tu ohoho mjeseci, i svaki se put naježim kada vidim Ćustinu sliku i obuzmu me trnci kada vidim taj prokleti zid. Ali baš i zbog njega Zadar treba biti jak, da gledamo našu djecu, kao što gledamo sad sve nas Zadrane, koji smo (bili) dogurali do reprezentacije. Da se Zadar, jer je to jedino normalno, ima čime ponositi. Nečim zdravim, pozitivnim i prosperitetnim. Rad struke, od Škole nogometa, koja se reorganizirala i pokazala dobar smjer, pa do seniora, čiji je rezultat i donio Treću ligu, sve to daje nadu. Kada se na to nadodaju i domaći igrači, koji su prepoznali cijelu priču i poželjeli biti dio toga, sve to daje nadu. Da će Zadar uskoro biti tamo gdje i pripada.