Sportski sudovi već su godinama nemilosrdni prema sportašima u čijim su tijelima pronađene zabranjene supstance. Ili kako je uobičajeno reći - doping. I čim A i B uzorci daju "pozitivan" nalaz, kazna je neizbježna, nema daljnjih analiza ili dokazivanja. A i B uzorci su svetinja na takvim sportskim sudovima.
Jedino čemu se sportaš može nadati je da mu neće biti izrečena maksimalna kazna od četiri godine. Stoga je Mario Vušković - koliko to god teško zvučalo - još i dobro prošao s kaznom od dvije godine. Posebno zato što bi mu Sportski arbitražni sud (CAS) mogao i prepoloviti kaznu, jer postoje svi elementi za takvu odluku.
Vušković je doista imao pozitivan A i B nalaz, ali nikada prije, niti ikada kasnije, a bio je uredno testiran, to se više nije ponovilo. Vušković je očito zabranjenu supstancu uzeo nesvjesno, slučajno, nekim spletom okolnosti. Nikako s namjerom. I to je Sportski sud pri Njemačkom nogometnom savezu (DFB) uzeo u obzir, jer da nije, Vušković bi bio kažnjen s četiri godine zabrane igranja nogometa.
Nitko u nogometnom svijetu ne dvoji da Mario Vušković u stvarnosti nije kriv. Po svemu je da je bio nesmotren, ili je netko oko njega bio nesmotren, ali neupitno je da taj eritropoetin nije taj jedan put uzeo da bi postao bolji nogometaš. Vušković nije ni Ben Johnson ni Lance Armstrong, koji su se dopingirali redovito i svjesno kako bi bili brži i jači. Sportski sud u Njemačkoj to zna, znaju to svi sportski sudovi na svijetu, ali davno je netko u njihovo ime zauzeo stav kako ne smije biti tolerancije ni prema sportašima koji su realno nedužni, kojima se tko zna čijom krivnjom omakla pogreška.
Mario Vušković danas je proživio najtežu odluku u svojoj mladoj karijeri. I trebat će mu neko vrijeme da je prihvati i da se uspije nositi s njom. U međuvremenu će se i žaliti u nadi da će kazna biti ukinuta, ili barem prepolovljena. Međutim, do tada se Vušković nikako ne smije predati, nego mora još žešće nastaviti raditi kako bi se jedan dan kad kazna istekne mogao na pravi način vratiti na teren. Vušković je jako mlad igrač, pred njim je još cijela karijera.
I ne treba se bojati da će ostati obilježen. Neće jer svi znaju da je u pitanju slučajnost ili pogreška. Napokon, nije prvi nogometaš kojem se takvo što dogodilo.
Sjetite se 2015. i presude Arijanu Ademiju, koji je zbog "nekakvog dopinga" kažnjen s četiri godine zabrane igranja nogometa, da bi se zahvaljujući usvojenoj žalbi na CAS-u vratio nakon dvije godine. Ademija kazna nije slomila, nego - dapače - još ga je učvrstila u odluci da kroz utakmice pokaže kakav je sportaš. Ademi je nakon doping afere izrastao u legendu velikog kluba kakav je Dinamo. I danas mu se samo možemo nakloniti za sve što je pružio i Dinamu i hrvatskom nogometu.
Ademijev slučaj najbolji je putokaz za Marija Vuškovića. Ademi je nakon što mu je izrečena kazna dobio i neupitnu podršku Dinama, koji nikada nije posumnjao da je u pitanju nečija pogreška, a ne da je Ademi igrač koji se dopingira. I zajedno su nadvladali tu strašnu nepravdu koja mu je bila nanesena.
Nadvladat će je i Vušković. HSV stoji iza njega, stoje i HSV-ovi navijači. Stoji i Hajduk koji dobro zna o kakvom se mladiću radi, kao i svi Hajdukovi navijači. Stoji i Hrvatski nogometni savez.
Vušković će se vratiti nogometu najkasnije 14, studenog 2024., a vjerujemo i barem godinu dana ranije. Mario sada ima 21 godinu, cijela je karijera pred njim. Vjerujemo velika karijera, dostojna talenta i svega što je do sada pokazivao na terenu...