Jedna od Ahilovih peta projekta Superlige je amerikanizacija. Otkako su u nogometnu industriju ušli američki biznismeni oni su postupno nametali priču o tome kako bi nogomet trebao počivati u Europi na istim osnovama kao najpopularniji sportovi u SAD-u.
Pri tom su često promovirali u medijima teze kako je poslovno nelogično da finale NBA donosi višestruko više prihoda klubovima u odnosu na ono što Europljani dobivaju u Ligi prvaka.
Talijanski mediji donose priču kako je ulaz banke JP Morgan posljedica odličnih relacija koje imaju s američkim vlasnicima Manchester Uniteda, braćom Glazer, te Liverpoola Johnom Henryjem. Isto tako navode da su u europski nogomet ogroman novac ulagali i ruski oligarsi, i arapski bogataši, ali nikome nije padalo na pamet da promišlja izdvajanje klubova i potpuno revoluciju nogometnog sporta kakvim smo ga poznavali do ovog bezobzirnog projekta.
Amerikanci su u nogometu vidjeli potpuno novu im nišu i ogroman potencijal za ulaganja, uslijed čega su i jahali na pridobivanju organizacije svjetskog prvenstva. No, njihova doktrina kojom će izdvojiti 20 klubova i “masno” ih platiti da igraju zatvorenu ligu koja će stvarati novac za ulagače, jednostavno ne pripada europskoj kulturi sporta. U Americi je to oduvijek tako, postoje franšiže, plaćaju se veliki novci da bi se došlo u situaciju da se u sportu (još više) zarađuje, nema liga u koje se ulazi ili ispada, sve je podređeno biznisu, pa tako i pravila igre (pauze, eventi...).
U Europi takav zatvoreni sustav ne može funkcionirati jer je potpuno stran mentalitetu ljudi. Naposljetku, nogomet je postao to što je postao do danas upravo zato što je profunkcionirao na europski način od davnina. Povijest i tradicija se ne mogu tek tako odbaciti u ime financijskih interesa manjine.
Banke kao JP Morgan, ili američki investicijski fond kao Elliot (vlasnik Milana) jednostavno funkcioniraju samo po uzusima biznisa i stjecanja profita. Koliko je to u koliziji s europskim načinom funkcioniranja možda se najbolje vidi u slučaju Elliota, koji je kanio Milan pretvoriti u verziju Red Bulla. To znači investirati manje novca u mlade igrače i onda ih u nekoliko godina razviti i prodavati po višestruko većim cijenama. Kada su se suočili s bijesom navijača i javnosti, posljedično i zahlađenjem gradskim čelnika u Milanu, koji su time doveli u pitanje glavni cilj kupovine kluba (gradnju stadiona i podizanje vrijednosti dionica), redefinirali su svoju politiku. Bez rezultata svaki nogometni biznis u Europi ne može donositi zarade.
Ne treba dvojiti da tako moćni financijski igrači imaju planove kako će zarađivati sa Superligom, bez obzira na ulaganja koja se mjere u milijardama dolara. Ono što, međutim, nisu računali, a pokazuje se već u reakcijama svih aktera i pratećih struktura nogometa, to je masovni animozitet čak i navijača klubova osnivača Superlige. Poruka je da se ipak novcem ne može kupiti slijepo slijeđenje interesa biznisa i negiranje svih onih vrijednosti (strast, pripadnost, tradicija, rezultat, usponi i padovi) na čijim je temeljima nogomet postao najpopularniji sport u svijetu.