Vijest ga je pronašla još snenog, u petak, rano ujutro, nekoliko sati nakon što je svijet zanijemio zbog informacije emitirane iz Sao Paula. Bilo je to buđenje koje je odmah izazvalo bol...

- Kćerka me nazvala i rekla: “Tata, umro je Pele”. Ostao sam - paf! Steglo me oko srca, baš me pogodilo - priča nam još potresen Marijan Novak, jedan od velikana plavih povijesnih knjiga, napadač i golgeter mitske generacije iz ‘67. godine, čiji su pogoci u Kupu velesajamskih gradova nezaustavljivo pogurnuli dinamovce prema trofejnoj noći u Leedsu.

Oči su mu se zasuzile, Pele je i Maji Novaku, baš kao i mnogim njegovim suvremenicima, bio idol, igrač iznad svih. I onda, i danas. Božanstvo!

- Nogomet nije imao većeg! Gledali smo ga kao Boga, i ja i moji suigrači u Dinamu. Bio je nemoguć nogometaš, čudesan gol-igrač, a k tome i virtuoz s loptom. Kažem, gledali smo ga kao Boga!

Odlični igrači

Nakratko je prikrio tugu, podignuo pogled i s ponosom podsjetio...

- Znaš, dvaput smo igrali protiv njega i njegovog Santosa, a nisu nas uspjeli pobijediti. Ni u Zagrebu, ni u Čileu, gdje je Dinamo bio na južnoameričkoj turneji. Dvaput smo remizirali, a Pele nam nije zabio!

Prošle su godine, izblijedila su sjećanja, nekoć velikom strijelcu nije se jednostavno prisjetiti da je upravo on bio jedan od junaka tog remija u Santiagu de Chileu. Prvi je Dinamov gol, naime, imao baš njegov potpis, kod drugog je nabacio Krasnodaru Rori za finalnih 2:2. Skroman kakav je oduvijek bio, ni ovom se zgodom nije gurnuo u prvi plan.

- Imali smo mi odlične igrače, itekako, imali smo Rudača, Zambija, Čeru, Krasu i mnoge druge, ali Santos je s Peleom bio najbolji klub svijeta, momčad koja je svakoga mogla razbiti, a nas nisu pobijedili. Zamisli to, ha!?

Neviđena drama

Čelo mu se podignulo, memorija je proradila...

- Imam dojam da nas je Pele jako doživio u tim utakmicama, mislim da smo svojim nogometom i odlučnošću zavrijedili njegov respekt, ipak su rijetki izlazili neoštećeni u dvobojima s njime i Santosom. Kako sam doživio te utakmice? Pa, pamtim da smo svi bili jako uzbuđeni, i prije i nakon utakmice, pamtim i da je u Zagrebu bila neviđena drama oko ulaznica, začas su bile rasprodane, svi su ga htjeli vidjeti i svi su ga gledali kao Boga!

Posebno će podvući da je Pele nakon utakmica i u Zagrebu i u Santiagu bio maksimalno susretljiv, srdačan, raspričan, nasmijan... Dinamove je igrače doživljavao ravnopravnima, rado je provodio vrijeme s njima, nizao šale i - ispunjavao želje. I Maji, naravno...

- Zamolio sam ga da se fotografira sa mnom i odmah je pristao. Nisam tražio puno toga tijekom karijere, ali to sam morao, želio sam sliku s njim i dobio sam je. Ipak mi je bio idol, neponovljiv...

Strašno mu je draga ta fotografija, Plavi 9 i Kralj. Opet je zasuzio...

- Eto, baš prije Božića odlučio sam uramiti tu fotografiju i pokloniti je svojoj unuci Luciji. Teško da sam joj mogao pokloniti nešto više od toga, htio sam da je ima i da bude ponosna na mene.

Utonuo je opet u misli, vrtio uspomene, predao se tuzi. Opet je izgubio nekog tko mu je strašno značio, nepovratno, zauvijek. Tješit će ga i umirivati tek spoznaja da će fotografija živjeti. Pred ponosnim očima unuke...